Đukanović: Od 1996. do 2006. nijesmo napravili nijednu grešku

Bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista, počasni predsjednik DPS-a ocijenio je da se period raspada Jugoslavije i političkih odluka iz devedesetih ne može posmatrati iz današnje perspektive, upozoravajući da bi nerazumijevanje tadašnjeg konteksta moglo voditi novim greškama u budućnosti. U intervjuu Televiziji E, povodom dvije decenije od obnove nezavisnosti, Đukanović je govorio o jugoslovenskom idealizmu u Crnoj Gori, referendumu 2006. godine, odnosu prema ratovima devedesetih, političkim greškama i procesu stvaranja podrške za obnovu crnogorske državnosti.

“Ako ne razumijemo specifičnosti vremena 90-ih i ako ne razumijemo da Crna Gora tog vremena nije bila današnja Crna Gora, onda ćemo, opet imati krivu sliku i pogrešne zaključke koji mogu voditi ka nekim pogrešnim odlukama za budućnost”, rekao je on.

Đukanović je naglasio da je najteže bilo stvoriti kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti.

“Od 1996. pa do 2006. nijesmo napravili niti jednu grešku, iako nijesmo imali podršku nigdje u svijetu, ni na istoku, ni na zapadu, ni u Evropi, ni u Americi”, kazao je on.

Đukanović je istakao da ne dijeli percepciju dobrog dijela javnosti da je 17-godišnji period uoči referenduma bilo izgubljeno vrijeme za Crnu Goru. Nakon posljednje izgledne prilike za mirnu disoluciju Jugoslavije, a samim tim i za obnovu crnogorske nezavisnosti na Haškoj konferenciji 1991. godine, nastupilo je vrijeme krvavih ratova, koji ne bi zaobišli ni Crnu Goru, po ocjeni Đukanovića, u to vrijeme najpodesniju za takav scenario.

“Dok su se druge jugoslovenske Republike, prije svega Slovenija i Hrvatska, a mislim i Makedonija, posljednjih godina trajanja Jugoslavije pripremali za alternativu zajedničkoj državi, Crna Gora je živjela i dalje u svom jugoslovenskom idealizmu. Prethodno rukovodstvo, kao da nije željelo da prihvati ideju da bi se mogla ugasiti Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ali ne samo crnogorsko rukovodstvo, nego, rekao bih, ukupna crnogorska javnost nije bila spremna za kraj Jugoslavije”, kazao je on.

Prema njegovim riječima na veliku nevolju Crne Gore tada se dogodila i revolucionarna promjena vlasti.

“Ljudi koji su časno, kompetentno obavljali svoj posao, u dugom vremenskom periodu, poslije II svjetskog rata tada su napustili crnogorsku političku pozornicu. Time je Crna Gora ostala bez neophodne mudrosti i državno političkog iskustva za teška iskušenja koja su nastupala. Podsjetimo se, koliko je važan faktor slovenačke stabilnosti u tom periodu bio Milan Kučan ili koliko je dragocjen Makedoniji u tom vremenu bio Kiro Gligorov. Jednako tako, koliko je važan za donošenje krupnih političkih odluka u Hrvatskoj, bio Franjo Tuđman ili kasnije Stipe Mesić”, podsjetio je on.

Crna Gora, naveo je, nije imala takvog oslonca za donošenje veoma teških odluka, jer se tada prilično iznenada, revolucionarno na njenom čelu našla jedna nova generacija ljudi, bez dovoljno, ne samo političkog, nego i životnog iskustva.

“Mislim da je u tome dobar dio razloga za određene greške koje je Crna Gora učinila u tim prvim 90-im godinama, tokom rasplamsavanja jugoslovenske političke krize. Vrijeme od tada pa do 21. maja 2006. godine je vrijeme u kojem je Crna Gora pripremala teren za mirno razdruživanje sa Srbijom za obnovu nezavisnosti, kako bi preuzela kontrolu nad svojom budućnošću”, kazao je on.

Đukanović ističe da su brojne pretpostavke koje je trebalo obezbijediti, od kojih je najzahtjevnija bila stvoriti dovoljnu, tj. kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti.

“Nije to bilo tako jednostavno. Mnogi analitičari se slažu da su predsjednički izbori 1997. godine istorijski međaš novije Crne Gore. Odmah nakon tih predsjedničkih, zakazali smo i vanredne parlamentarne izbore u maju 1998. godine. Na tim izborima su se sudarile dvije koalicije, jedna – suverenistička, građanska, multietnička, proevropska koja je osvojila 170 hiljada glasova i njoj suprotstavljena koalicija okupljena oko Socijalističke narodne partije – nazovimo je slobodno ”promiloševićevska”, koja je osvojila 130 hiljada. Dakle, razlika je bila 40 hiljada glasova”, rekao je Đukanović.

Istakao je da je nepune tri godine kasnije pala vlada Crne Gore zbog izlaska Narodne stranke iz te Vlade, nakon što je Demokratska partija socijalista, kao kičma te Vlade, odlučila da promijeni svoj program i da se, umjesto dotadašnjeg zalaganja za Crnu Goru kao ravnopravnu članicu jugoslovenske federacije, opredijeli za obnovu nezavisnosti Crne Gore.

“Zbog toga smo morali na izbore u aprilu, 2001. godine na kojima se razlika u glasovima između dvije suprotstavljene koalicije istopila na pet i po hiljada glasova. Nepunu godinu dana je trajala ta vlada, u međuvremenu smo potpisali Beogradski sporazum, zbog snažnog pritiska Evropske unije i njihovog očekivanja da prihvatimo zahtjev za odlaganje referenduma, a da ćemo zauzvrat dobiti njihovo legitimisanje tog procesa, što smo smatrali ključnim dobitkom”, napomenuo je on.

Đukanović podsjeća na ozbiljne kritike suverenističke javnosti Crne Gore nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, ali i na pomjeranje u biračkom tijelu, sada u korist građanske koalicije, koje je uslijedilo na izborima u oktobru 2002. godine.

“Povratila se razlika od 35 hiljada glasova u našu korist. Sve ovo bjelodano svjedoči o nespremnosti crnogorske biračke javnosti u tom trenutku da shvati neminovnost obnove nezavisnosti. Na tom pitanju je valjalo i dalje raditi. I radili smo. Mislim da smo radili dobro i usuđujem se da kažem, da u periodu od 1996. kada je krenulo gibanje u državnoj politici Crne Gore, pa do 2006., nijesmo napravili niti jednu grešku. A nijesmo imali podržavaoca ideje obnove nezavisnosti nigdje u svijetu, ni na istoku, ni na zapadu, ni u Evropi, ni u Americi. Jednoglasno svi su bili protiv crnogorske nezavisnosti, a u Srbiji i u dijelu crnogorske javnosti smo imali neprijateljski odnos prema toj ideji”, naglasio je on.

Da smo kojim slučajem, kako dodaje, ignorisali potrebu da dodatno radimo sa domaćom javnošću i da smo ignorisali partnersku ponudu Evropske unije u tom trenutku, siguran sam da bismo tu šansu uludo potrošili.

“Ovako, mi smo na kraju došli do cilja. Oni koji su nas sumnjičili i oni koji su smatrali da je bolje da ne insistiramo na nezavisnosti prihvatili su epilog. Sjetio sam se tada, nekoliko dana nakon završenog referenduma, prilikom mog prvog susreta sa Havijerom Solanom u Briselu, nečega što mi je ranije kazao Stiv Henke, američki profesor, specijalista za finansije, u jednom periodu i moj savjetnik: ”Moraćete da pređete preko jednog visokog mosta ispod kojeg je nabujala rijeka. Ako padnete, niko vas neće pretjerano žaliti, ako pređete preko tog mosta, svi će vas dočekati kao da su jedva čekali da vas vide”, napomenuo je.

“Jugoslovenski idealizam u Crnoj Gori bio je ozbiljno opterećenje za pravilno čitanje onoga što se tada događalo u Jugoslaviji“

Đukanović kaže da je teško iko mogao pretpostaviti krvavi raspad bivše Jugoslavije i da su, koliko god znali za sve što se događa na domaćoj političkoj sceni, vjerovali da će u finalu razum prevladati i da će se uz pomoć partnera iz međunarodne zajednice, izbjeći najgori mogući scenario.

“Vjerujem da je velikosrpski nacionalizam bio okidač koji je doveo do ratova na prostoru ex Jugoslavije i kojima je okončana jugoslovenska politička kriza. Ali ne mislim da je on u tom trenutku predstavljao presudno važan faktor na političkoj sceni Crne Gore”, naveo je Đukanović.

Crnogorski pokret koji je doveo do promjene vlasti 1989. godine, ideološki je, kako podsjeća Đukanović, bio veoma šarolik.

“U njemu je svakako bilo i velikosrpskog nacionalizma, ali ne mislim da je on bio predominantan. Dominantniji je bio jugoslovenski idealizam i smatram da je crnogorsko jugoslovenstvo bilo najiskrenije, najistrajnije i najsnažnije u odnosu na sve druge jugoslovenske republike. Nažalost, zbog toga je ono bilo i vrlo podložno manipulisanju. Taj jugoslovenski idealizam bio je ozbiljno opterećenje za pravilno čitanje onoga što se tada događalo, u vrlo brzim promjenama na jugoslovenskoj političkoj sceni”, rekao je on.

Kada su vlasti u Beogradu shvatile da je Jugoslavija izgubljena, u hodu su se prestrojavali na novu platformu, kaže Đukanović.

“Ako više nema Jugoslavije, onda ćemo pokušati da na njenim ruševinama izgradimo veliku Srbiju. Crna Gora je u tom metežu, zahvaljujući neiskustvu i zaslijepljenošću jugoslovenstvom propustila da na vrijeme registruje tu promjenu i mislim da je to u značajnoj mjeri uslovilo početna nesnalaženja i neke pogrešne odluke. Svih tih grešaka i zabluda smo se brzo oslobađali, ali su posljedice ostajale”, pojasnio je Đukanović.

“Moje greške su moje, ja sam ih svjestan i zbog toga sam se, već 2000. godine u Cavtatu, izvinio i Hrvatskoj i hrvatskim građanima”

Na pitanje da li sebi najviše zamjera svojevrsno opravdavanje napada na Dubrovnik, Đukanović kaže da je to je bila jedna od ozbiljnih grašaka, ne samo njegovih, nego i ukupnog tadašnjeg rukovodstva Crne Gore. To je bilo vrijeme vrlo teških i neprikladnih izjava na tu i na neke druge teme.

“Neću vam ništa novo reći, ako kažem da nijesam srećan zbog tih izjava. Njih je bilo sa svih adresa, ali to svakako ozbilmnom čovjeku ne može predstavljati alibi za učinjene greške. Moje greške su moje, ja sam ih svjestan i zbog toga sam se već 2000. godine u Cavtatu, na pres konferenciji sa predsjednikom Mesićem izvinio i Hrvatskoj i hrvatskim građanima za ono što su građani Crne Gore u formacijama JNA učinili na Konavlima i u Dubrovniku”, naglasio je Đukanović.