Inicijativa iz Zete traži poništenje priznanja Kosova

Inicijativa koju je najavio predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević da u Zeti ovih dana bude usvojena deklaracija kojom se traži poništenje priznanja lažne države Kosovo, mnogo je više od lokalne političke teme.

To je, u suštini, prvi ozbiljan institucionalni pokušaj nakon pada vlasti Demokratske partije socijalista da se ponovo otvori pitanje odluke iz 2008. godine, koju veliki dio naroda u Crnoj Gori nikada nije prihvatio kao pravednu, bratsku i istorijski ispravnu. Jer, ma koliko neko pokušavao da tu temu predstavi kao završenu, istina je da priznanje tzv. Kosova u Crnoj Gori nikada nije postalo opšteprihvaćeno državno pitanje. Ono je od prvog dana doživljeno kao politička odluka donijeta pod snažnim međunarodnim pritiscima, suprotno raspoloženju ubjedljivo većinskog dijela javnosti i bez ikakvog društvenog konsenzusa.

Zato inicijativa iz Zete ima snagu političkog presedana. Ona otvara proces koji će se, prije ili kasnije, neminovno preliti i na druge opštine u kojima većinsku političku snagu nose stranke i birači koji se ne mire sa odlukom bivše vlasti da se solidariše sa otimanjem najvažnijeg i najsvetijeg dijela Srbije.

Nema nikakve sumnje da će se slične inicijative u vremenu koje dolazi sve glasnije pominjati u Pljevljima, Nikšiću, Beranama, Andrijevici, Mojkovcu, Herceg Novom, Tivtu, pa i u drugim sredinama u kojima postoji snažno uvjerenje da je priznanje tzv. Kosova predstavljalo daleko najteži udar na odnose Crne Gore i Srbije u čitavoj istoriji dvije bratske države, dominantno jednog istog naroda.

Mnogima, a naročito podržavaocima i promotrerima etničkog čišćenja i najstrašnijih zločina, godinama je bilo nezamislivo da će se u institucijama uopšte ponovo otvoriti ta tema. Ali političke prilike u Crnoj Gori više nisu iste kao 2008. godine. Pala je vlast koja je tu odluku donijela, promijenila se politička struktura parlamenta, a promijenilo se i raspoloženje građana koji sve otvorenije traže preispitivanje poteza bivšeg režima.

Posebnu težinu čitavoj priči daje i činjenica da su i neki od nekadašnjih najviših funkcionera Demokratske partije socijalista kasnije javno govorili da je priznanje tzv. Kosova bilo rezultat spoljnih pritisaka i ucjena. Upravo zato je ta odluka u velikom dijelu naroda ostala simbol političkog odvajanaj Crne Gore od Srbije, ali i simbol perioda u kojem su se, po ocjeni mnogih, ključne državne odluke donosile mimo volje većine naroda.

Savovi Milana Kneževića ovoga puta nisu ostali samo na nivou političke retorike. Oni su prerasli u konkretnu institucionalnu inicijativu, a to je ono što čitavom procesu daje mnogo veću političku težinu. Istovremeno, sve ovo otvara i pitanje odgovornosti sadašnje vlasti. Jer, koliko god pojedine stranke pokušavale da izbjegnu jasno izjašnjavanje o srpskom Kosovu i Metohiji, činjenica je da sadašnju vlast u značajnoj mjeri održavaju upravo glasovi birača koji su očekivali snažniji zaokret u odnosu na politiku bivšeg režima prema Srbiji, srpskom jeziku, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i pitanju Kosova i Metohije.

Upravo zato se u javnosti sve češće čuju kritike na račun dijela vlasti, posebno Pokreta Evropa sad, kojem dio nekadašnjih birača zamjera da je nakon dolaska na vlast napustio veliki dio očekivanja koja su postojala nakon 30. avgusta 2020. godine. Te kritike nisu usmjerene samo na pitanje Kosova i Metohije, već i na odnos prema srpskom jeziku, državljanstvu, simbolima i položaju srpskog naroda u Crnoj Gori. Mnogi koji su glasali za promjene očekivali su da će nova vlast pokazati više političke hrabrosti i više razumijevanja za teme koje veliki dio naroda doživljava kao pitanja identiteta, istorije i elementarne pravde.

Umjesto toga, često su dobijali oprez, kalkulacije i pokušaje da se najosjetljivija pitanja gurnu pod tepih kako bi se izbjegli spoljni pritisci. Ali upravo tu leži suština današnjeg političkog trenutka u Crnoj Gori — pitanje dokle se može izbjegavati suočavanje sa temama koje nisu nestale, već su samo godinama odgađane.