Slovenački glumac piše političke scenarije: tišina o identitetu i obavezne čestitke 'nezavisnosti'!

Poruke koje stižu iz Brisela, preko izvjestioca za Crnu Goru, sve više liče na loše režiran politički komad: uloge su podijeljene, replike napisane, a stvarnost potpuno ignorisana.

U toj predstavi, jedna od glavnih figura je Marjan Šarec, nekadašnji glumac, danas evropski parlamentarac, koji, sudeći po nastupima, nije sasvim napustio scenu. Šarec, van slovenačkog političkog prostora bez značajnijeg uticaja u širem evropskom kontekstu, dodijeljen je Crnoj Gori kao izvjestilac gotovo kao u scenariju u kojem sporedni lik iznenada dobija glavnu ulogu. I tu ulogu tumači sa izrazitom samouvjerenošću: dijeli lekcije, postavlja očekivanja i govori sa pozicije nesporne autoritete.

Takvo je poručio da očekuje od predsjednika Skupštine Andrije Mandića da „čestita dvije decenije obnove nezavisnosti“, dok istovremeno savjetuje da se „što manje“ govori o jeziku, zastavama i nacionalnom identitetu.

„Priče o jezicima, zastavama, ko je koje nacionalnosti mogu skrenuti pažnju sa tehničkih na nacionalističke teme“, kaže Šarec, uz napomenu da bi bilo „od velike važnosti“ da se obilježi jubilej nezavisnosti.

Ako ovo nije logička proturječnost, onda je barem politička nedosljednost.

Jer, ako su identitetska pitanja nešto što treba utišati kako ne bi „kočila evropski put“, zašto se onda insistira upravo na političkom činu koji ta pitanja najdublje otvara? Jednostavnije rečeno, kako je razgovor o jeziku problem, a politička obaveza da se slavi sporni istorijski događaj postaje preporuka?

Posebno je indikativno što se taj „savjet“ upućuje političaru koji već decenijama dosljedno zastupa ideju zajedničke države Srbije i Crne Gore. Od njega se, dakle, ne traži samo kurtuazija, već i suštinsko odstupanje od sopstvenog političkog i vrijednosnog stava.

I tu se razotkriva suština problema.

Identitet je problem kada ga otvaraju domaći politički akteri, ali postaje obaveza kada ga definiše evropski izvjestilac!

Još je zanimljivija Šarecova ranija poruka da političari treba da „što manje“ govore o jeziku, trobojci i nacionalnim pitanjima. Takav pristup, umjesto da vodi ka rješavanju sporova, više liči na pokušaj da se oni gurnu pod tepih uz nadu da će vremenom sami nestati.

Ako je cilj evropskih integracija stabilno i uređen društvo, onda je logično očekivati da se najosjetljivija pitanja otvore i institucionalno razriješe. Umjesto toga, iz Brisela stiže preporuka da se o njima ćuti, ali ne i kada je potrebno ispuniti simboličke zahtjeve.

Slovenci u kolektivnom sjećanju srpskog naroda važe za prijateljski narod, bez istorijskih opterećenja kakva postoje u odnosima sa nekim drugim prostorima bivše Jugoslavije. Upravo zato ovakvi nastupi njihovih predstavnika u Evropskom parlamentu djeluju još neobičnije. Jer, nije sporno da Evropska unija ima svoja očekivanja. Sporno je kada su ta očekivanja unutrašnje proturječna i kada se isporučuju sa dozom samouvjerenosti koja više priliči političkoj sceni nego diplomatskoj misiji.

Od Crne Gore se, očigledno, očekuje da istovremeno zaboravi ono što je suštinski dijeli i da slavi ono što je suštinski sporno. To je zahtjev za političku amneziju.