Karikatura politike: Istraživanje složenosti političkih odnosa

Karikatura politike obuhvata široki spektar opisa. Tu se radi o svim varijetetima ironija, sarkazama, hibridnih ratova, medijskih satanizacija, lažnih promocija i plovidbama političkim okeanima pod tuđim partijskim zastavama. U politici u isto vrijeme možete biti omiljen i neomiljen, jasan i nejasan, istinoljubiv i lažan, vrijedan i bezvrijedan, sistematičan i haotičan, sveobuhvatan i prazan… U isto vrijeme može se biti sve i ništa ili sve ili ništa. Zato je karikatura najljepša forma da se opišu crne posljedice svih obrisa bezbojnih politika.

U politiku se obično uđe čistog srca i sa spletom dobrih namjera, a otuda se na kraju izađe depresivnim optimizmom nekad vedrog duha. Razni lumeni debelog crijeva određuju brojne sudbine. Najčešće jednim podizanjem ruke za dalekosežne lične i političke posljedice. Za i protiv često imaju suprotna značenja. Površna trivijalnost političkih međudonošenja podsjeća na traumatisam koji se ne registruje svakodnevnim detektorima laži. Zato je politika karikatura koja stalno mijenja svoj oblik, zapreminu, princip i nijanse. A britanska poslovica u svojoj poslovičnosti kaže da je poštenje najbolja politika. Karikatura je po za lidera u poštenju po svim meritokratskim standardima i jedinicama opšteprihvaćenih standarda.

Kako bi rekao veliki Petar Drugi Petrović Njegoš: “Sve se čovjek ruga sa čovjekom”… Beskraj karikatura tek počinje! Ako se po jutru dan poznaje, onda se po izvjesnim ličnostima, pameti i poštenju prepoznaje karikaturalnost politike. Dobro se sjećamo izjave jednog velikog političkog maga da novac nema ni miris ni ukus. Novac nije karikatura, a politika jeste. Politika kao osnovni motiv ima materijalni supstrat.

Ostaje otvoreno pitanje kako je uopšte moguće spojiti ove dvije nespojivosti. Ipak su u konačnom spojive. Kako? Razumski dio ličnosti teži da olakša sopstveni život. Pogledajte aktere na političkoj sceni i napravite presjek stanja šta su govorili, a šta su uradili. Naći će se mali broj ispunjenih obećanja i ciljeva. Ali postoji jedan paradoks. Opet se prave isti politički izbori. Uzrok leži u onom neosviješćenom dijelu ljudske psihe, kako bi to rekao genijalni Karl Jung. Pitanje zašto većina ulazi u “hibridni stokholmski sindrom političkih izbora” ostaje enigmatika nad enigmatikama malog podneblja sa megalomanskim ambicijama.

Potporu ozdravljenju ove teze neka daju neke scene iz filma “Balkanski špijun.” Idealni prozor u psihu, za neidealno tranziciono parapsihološko ataciranje na zdrav razum birača od strane onih koji misle da moraju biti birani kao zavjetni izbori. A od debelog crijeva do duše vode svjetlosne godine ličnog rada na otriježnjenju porobljene psihe.

Idila vlasti i opozicije narušava se promjenama prečnika lumena debelog crijeva. Mali broj ljudi zna da debelo crijevo ima tanji mišićni zid od tankog crijeva. Nauka je grešna? Možda politika nije? Zato je zaglavljena u ovom anatomskom paradoksu.

Kosmos i glupost su beskonačni, davno je napisao Albert Ajnštajn. Karikatura politike je beskonačna. Karikatura gluposti je konačna. Čini je ishod ostvarenih ciljeva u mapiranom političkom prostoru. Četiri duge godine pokažu sve vrste tragova.

Amerikanci mnogo vole Zapadni Balkan. Izvjesno je da ta ljubav zahtijeva narednih sto godina pauze kako bi se sa izvjesne istorijske distance proučila radi budućih pokolenja. Rezultat te studije biće fascinantan. Samo će tražiti tumača za slojevita čitanja između nenapisanih redova.

Turci su narod sa impresivnom istorijom. Šteta što Zapadni Balkan ništa nije naučio od Otomanskog Carstva i velikog Kemala Atatürka. Grijeh je što za ovo napisano ne postoji idejno rješenje za političku karikaturu.

U Ugarskoj i Bugarskoj novine na političkoj mapi. Ogled nikad nije za podcjenjivanje. Samo nam fale vrhunski alhemičari. Imamo Lisu kao podlogu za rimovanje.

Razum i politika su jedno. Razumski politički izbori ne postoje. Ko misli suprotno slobodno može poći na seansu odvikavanja od karikaturizma politike.

Evropska Unija je naš san. Kad se pogledaju meridijani sa geografskim širinama možda suvišna ispada ona riječ da “idemo u Evropu.” Mi jesmo srce Starog Kontinenta i karikaturni fokus mladih demokratija.

Prodati nacionalno blago uspjeh je svake dnevne politike. Dizajući ruke mogu postati sakupljači perja. Čovjek je stvoren da bude potrošen! Otadžbina je stvorena da bude sabrana i umnožena.

O ambicijama svih onih koji su bez životnog iskustva i političkih borbi došli na pijedestal odlučivanja ne treba trošiti riječi. Crna Gora nije na prodaju. Stara dobra rečenica sakuplja vijeka. Njegoševski koncept opisa složenih stvari.

Lijek za loše političke poteze jesu dobro pamćenje i solidan kičmeni stub.

Itačka ima svoju liriku. Koliko imamo Odiseja? Balkan nije Mrtvo more.

Tito je bio bravar po vokaciji. Svirao je klavir, sjajno govorio engleski i njemački jezik. Još ga volimo. Neodoljivo nas podsjeća na Izgubljeni Raj. Spomenici samoupravljanja trunu. Bravar je besmrtnan taman kao i njegove karikature rastrgane davne 1990. godine. Djeca komunizma i dalje su na snazi!

I Crnoj Gori svih nas uskoro će izbori. Politika Raja tek počinje. Zagrijavanje je završeno.

Ključ za rasturanje karikatura politike leži u trezvoumđu i odsustvu glavnog grada Švedske iz dubljih slojeva ličnosti. Nada posljednja umire.

Evropa živi za dan da sve zemlje Zapadnog Balkana budu privijene na njene tople grudi. Naša pamet će pokriti London, Berlin i Pariz, a naša naknadna pamet dvije ulice u kojima leže institucije sistema vlasti, koje bar na period od četiri godine odlučuju o našim sudbinama. Sreća kao i batina uvijek ima dva kraja. Samo da joj vidimo početak. Ipak se okreće!