Tachka reseta: Refleksije o Evropi i Crnoj Gori

Tachka reseta je širok pojam sa mnogoznačnim varijantama. Kada se neko iz Beča vrati u Crnu Goru i danas ima punih 50 godina, to znači da se dehristijanizovana Evropa raspada. Djeca u rukama imaju najsavremenije mobilne telefone sa pubertetskim statusom koji ne odgovara današnjici i davnom 'jučer' gospodinu koji danas bilježi pola životnog vijeka.

Kaže da je njegovoj djeci malo kvadrata u sobi gdje spavaju i borave, dok se on podnjivio u jednosobnom stanu. Njegov otac je odrastao u trošnoj kući sa izbom u podnožju prostora gdje su boravili ukućani. Beč zamijenjen Kotorom, Dunav zamijenjen Tisom, migranti zamijenjeni Bokokotorskim zalivom, a vidljivi zaliv ispunjen imenicom Hormuz koja postaje slagalica novih geopolitičkih i tektonskih osobenosti starog svijeta u novijem svjetskom poretku. Tachka reseta je bezbroj i još više rečenica sa tri nerestovane tačke. Polako ali sigurno svako ide svojim putem. Kuda vode ti široki drumovi ostaje otvoreno pitanje.

Afrika ima Saharu, a nema vode. Evropa postaje Sahara. Evropska Unija postaje san 600.000 mučenika svetiteljskog ranga. Bitno je ne preći žedan preko vode. Mostovi su blizu!

Čuveni kantautor za elitni nedeljnik kaže da se čuva gomile informacija jer mozak nema sposobnost da na dnevnom nivou obradi takav konglomerat. Izgleda da živimo u vremenu okupacije slikama. Jasenovac ima smisao ako ne bude slikan bojama panglobalizma.

Komunizam je živ u Crnoj Gori. Živ je na prostoru bivše SFRJ. Rad je umro. Čistke ne staju. Meritokratija je bez pluća. Partitokratija je krvotčna žena. Tuđemili i nove istorije gase žeđ za starim ranama. Jadovno, Mauthauzen i Dachau su podsjetnik da pakao postoji na zemlji. Jasenovac je kruna vaskrsenja.

Alibi za nedonošenje ključnih istorijskih odluka ne postoji. Veliki narodi znaju šta rade.

Rad, rat, rak, radost, Radomir i Rastko. Ko ima uši da čuje neka čuje. Najsvetijih šest imenica u višeimenom srpskom jeziku. Kruna se zove Vaskrsenje.

Evnusi su bili ugledni članovi dvora carstva koje je operisalo našim prostorima punih 500 godina. Danas su evnusi oni koji fiktivno vladaju poverenom im rajom i teritorijom. Amali od neimenovane ambasade čudo potčinjenima rade.

Samoljublje Srba spasava. Uskoro!

Evropa voli Bijelu kuću i tajne Ukrajine. Misli se na zvaničnu birokratsku briselsku damu naslonjenu na 250 godina staru zemlju, koja se svađa sa milenijumskim civilizacijama. Šta bi na sve to rekao Radjard Kipling da je kojim slučajem živ, ostaje maštama sanjara na volju. Iz prve svjetske kuće valja potrčati i u bespuće da nas pamte po opstanku kičmenog stuba, draga braćo Evropljani. Izgleda da nam nakon bijelih dolaze nešto crnji dani.

Ta srpska pitanja i crnogorsko potpitanje žive u svim našim kućama. Na njih treba gledati kao na filmsko platno Živka Nikolića ili na zamišljenu sliku Pabla Pikasa gdje su naslikani Jung, Frojd, From i Niče. Nema priče. Sve je jasno.

Ambis ne postoji. Budimljani su naučili gdje se nalaze Bab-el-Mandeb i Hormuski moreuz, zadovoljni su što je Crvena Zvezda u top 10 košarkaške Evrolige i blago su deprimirani zbog lošeg rezultata Viktora Orbana. Neobjašnjiva briga o parlamentarnim izborima u Mađarskoj, a ne postoji reagovanje na postojanje 60 političkih stranaka u Crnoj Gori. Valjda im jednog dana bude jasno zašto je drug Z metropolu po imenu carski Beč zamijenio Kotorom. Makars onog dana prosvjetljenja i katarzi duha, kad se Tisa ulije u neki njihov još uvijek neizvijeni Dunav. Psihogenim šalama i crnom humoru nema kraja! Ove dvije kategorije stvorene su za milenijumsku istoriju crkvenog i nerazorennog Božjeg naroda koji na domaćem slijepilu i bespotrebnim svjetskim brigama bitisuje u pustoj jučerašnjici i sadašnjici razorene Crne Gore.