Ministar bez odgovora i politika bez sluha

Gostovanje Ervina Ibrahimovića u emisiji „Argumenti“ na RTCG ogolilo je ono što građani već dugo naslućuju – ozbiljan deficit političke odgovornosti i elementarnog demokratskog kapaciteta za dijalog. Do samog finiša emisije, javnost je slušala već dobro poznat, gotovo automatizovan diskurs - opšte fraze o „integracijama“, „stabilnosti“ i „suživotu“, bez konkretnih stavova i bez stvarnog sadržaja.

Međutim, trenutak istine nastupio je onda kada su riječ dobili studenti. Pitanja koja je postavila studentkinja Ajla Drešević bila su jasna, legitimna i u potpunosti u duhu demokratske debate. Umjesto odgovora, ministar je izabrao konfrontaciju – ne sa argumentima, već sa samom sagovornicom. Ton koji je uslijedio nije bio samo neprimjeren, već i duboko zabrinjavajući - pokušaj da se kritičko pitanje delegitimiše, a ne da se na njega odgovori.

To nije bio gaf. To je bio simptom. Simptom politike koja nije navikla da joj se postavljaju pitanja bez unaprijed pripremljenih odgovora. Simptom vlasti koja u mladima ne vidi partnere u dijalogu, već smetnju u narativu. Jednako problematično je i kontinuirano predstavljanje političke funkcije kao etničkog zastupništva.

Biti lider stranke ne znači biti glas čitavog naroda. Bošnjačko biračko tijelo u Crnoj Gori je politički raznoliko i svako ko pokušava da ga svede na jednu partiju – svjesno ili nesvjesno – potcjenjuje sopstvene građane. Zato ovaj slučaj prevazilazi jednu emisiju i jedan incident. On otvara pitanje političke kulture - da li su nosioci najviših funkcija spremni da odgovaraju, ili samo da govore? Da li su spremni da slušaju ili samo da reaguju kada im se ne dopadne pitanje?

Reakcije javnosti, naročito mladih ljudi, jasno pokazuju da se očekivanja mijenjaju. Vrijeme političke nedodirljivosti prolazi. A oni koji to ne razumiju – sve češće će se nalaziti u situacijama poput ove - bez odgovora, bez autoriteta i bez povjerenja. Jer funkcija ne daje kredibilitet. Kredibilitet se zaslužuje – ili gubi, javno i pred svima.