Sokol o Jasenovcu: Sjećanje na žrtve provokacija, a Srbija i SPC 'velikosrpska prijetnja'

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve genocida u logorima Jasenovac, Mauthausen i Dachau u Crnoj Gori, umjesto da bude trenutak dostojanstvenog pamćenja i pijeteta, poslužilo je kao povod za još jedan u nizu sramnih istupa hrvatskog europarlamentarca Tomislava Sokola.

Umjesto riječi saosjećanja i poštovanja prema žrtvama, Sokol je ponovo izabrao dobro utabanu stazu – napade na Srbe, Srpsku pravoslavnu crkvu i, po starom obrascu, etiketiranje svega što ima veze sa Srbijom kao „velikosrpsku prijetnju“. Posebno je simptomatično što je obilježavanje Jasenovca – mjesta stradanja stotina hiljada nevinih, među kojima su dominantno bili Srbi – nazvao „provokacijom”.

Ppostavlja se logično pitanje: kome može biti provokacija sjećanje na žrtve? I zašto baš onda kada se govori o srpskom stradanju? Sokol ide i korak dalje, pa bez ikakve zadrške povezuje obilježavanje Jasenovca sa navodnim „velikosrpskim projektom“, optužujući srpski narod i političke predstavnike da manipulišu žrtvama radi političkih ciljeva.

Ovakva retorika nije ništa novo – ona je samo nastavak dugogodišnjeg narativa u kojem su Srbi uvijek dežurni krivci, čak i onda kada se radi o njihovom stradanju. Ni Srpska pravoslavna crkva nije pošteđena. Po Sokolu, SPC je instrument „kontrolisanja“ Crne Gore, što predstavlja klasičan primjer grube diskreditacije najveće vjerske zajednice u zemlji i otvoreno vrijeđanje vjerskih osjećanja velikog broja građana.

Posebnu težinu nosi i njegovo uporno insistiranje da je Crna Gora pod „direktnom linijom Beograda“, kao i priče o „srbizaciji“, što je već viđeni politički rečnik koji više govori o predrasudama onoga ko ga koristi nego o stvarnom stanju.

U suštini, Sokolov nastup može se svesti na nekoliko stalnih teza: Srbija kao prijetnja, SPC kao instrument, a srpski narod kao faktor nestabilnosti. I sve to – čak i kada je tema Jasenovac. Ono što dodatno zabrinjava jeste pokušaj da se sjećanje na žrtve relativizuje i politički instrumentališe, ali ovoga puta ne od onih koji ga obilježavaju, već od onih koji bi da ga unaprijed diskvalifikuju.

Zato nije pitanje šta je Sokol rekao – već zašto uvijek govori isto. I zašto su mu, po pravilu, uvijek puna usta Srbije, Srba i Srpske pravoslavne crkve, čak i onda kada bi jedina tema trebala da budu – žrtve. A žrtve, za razliku od političara, zaslužuju tišinu, poštovanje i istinu – ne uvrede i dnevnopolitčke konstrukcije.