Okupacija bez tenkova: Tihi proces preuzimanja Crne Gore

Kad se jednog dana bude sabirao bilans ove epohe, mnogi će reći da nijesu ništa rušili. Da su samo bili pragmatični. Da su samo htjeli mir. Da su samo vodili računa o stabilnosti. Ali istorija obično nema mnogo razumijevanja za takve izgovore. Ona prilično jasno razlikuje one koji su branili državu od onih koji su se navikli da žive bez nje.

Crna Gora danas nije pod vojnom okupacijom. Nema tenkova na ulicama, nema strane uprave, nema formalnog ukidanja suvereniteta. I upravo zato je opasnost ozbiljnija nego što na prvi pogled izgleda. Ono čemu svjedočimo više liči na tihu okupaciju — na postepeno preuzimanje države iznutra, preko domaćih političkih posrednika, kroz institucije, simbole, kadrove i javni narativ, uz navikavanje društva da prihvati ono što bi u normalnim okolnostima moralo izazvati otpor.

Dva filma, jedno upozorenja. Za razumijevanje tog procesa korisna su dva umjetnička djela koja govore o različitim oblicima potčinjavanja. Prvo je dokumentarni film Tuga i sažaljenje (Le Chagrin et la Pitié) Marsela Ofilsa iz 1969. godine, višesatno svjedočanstvo o životu u francuskom gradu Klermon-Feranu pod nacističkom okupacijom. Film je postao važan zato što je razbio konformistički mit da je gotovo cijela Francuska bila zemlja otpora. Kroz intervjue sa običnim građanima, funkcionerima, saradnicima okupatora i pripadnicima pokreta otpora pokazuje kako se vlast ne održava samo silom, već i prilagođavanjem, ćutanjem, sitnim interesima i spremnošću da se „živi normalno“ dok se moralni i politički poredak urušava.

Upravo na tu dimenziju podsjeća i nedavni tekst u The Atlanticu, koji taj film čita kao studiju o tome kako autoritarni sistemi puštaju korijen ne samo kroz represiju, nego i kroz društvenu pasivnost. Drugo je norveška politička serija Occupied (Okkupert), emitovana od 2015. godine, nastala prema ideji Joa Nesbøa. Radnja je smještena u blisku budućnost u kojoj Norveška obustavlja proizvodnju nafte i gasa, nakon čega Rusija, uz prećutnu ili otvorenu saglasnost dijela evropskih struktura, nameće kontrolu nad zemljom kako bi obnovila energetske tokove.

Važnost serije nije samo u geopolitičkom zapletu, već u tome što pokazuje kako savremena okupacija ili potčinjavanje ne moraju početi spektakularnim vojnim osvajanjem. Dovoljni su spoljašnji pritisak, ucjena, podijeljena domaća elita, birokratska poslušnost i postepena normalizacija neprihvatljivog. Zato je Occupied dragocjena referenca za male države: ona pokazuje kako se suverenitet može prazniti iznutra, korak po korak, dok formalni okvir države i dalje stoji na mjestu.

Crnogorski problem. Upravo u tome je crnogorski problem. Srbija danas ne mora formalno da dovede u pitanje postojanje Crne Gore da bi snažno oblikovala njen politički prostor. Dovoljno je da preko saveznika unutar vlasti, crkveno-političke infrastrukture, medijskih mreža, identitetskih kampanja i stalnog relativizovanja crnogorske posebnosti potiskuje sadržaj crnogorske državnosti. To je ključna stvar koju dio crnogorske javnosti još ne želi jasno da izgovori.

Problem nije u tome što Srbija ima interes za Crnu Goru. Svaka država ima interese u susjedstvu. Problem je u tome što jedan dio sadašnje vlasti u Crnoj Gori ne djeluje kao politička elita suverene države, već kao lokalni upravljački sloj šireg srpskog političkog i identitetskog projekta. U klasičnoj okupaciji prvo dolaze vojska i represija, pa tek onda administracija. U savremenom obliku potčinjavanja, kakav prikazuje Occupied, redosljed je obrnut. Prvo se kroz domaće institucije preuzimaju narativ, prioriteti i kadrovske poluge. Zatim se svaki ustupak predstavlja kao tehničko pitanje, čin pomirenja ili nužan kompromis. Onda se društvo počinje navikavati. Na kraju ljudi i ne primijete da se država više ne kreće u pravcu koji su formalno izabrali. Crna Gora je upravo u toj fazi navikavanja.

Evropski put i unutrašnje slabljenje. Formalno gledano, zemlja napreduje prema Evropskoj uniji. Evropska komisija je u izvještaju za 2025. konstatovala nastavak procesa pristupanja, a širi okvir politike proširenja tretira Crnu Goru kao jednog od najnaprednijih kandidata. Istovremeno, isti evropski dokumenti upozoravaju da su institucije ranjive na političke krize i blokade. Komisija je posebno registrovala ozbiljnu političku i institucionalnu krizu povezanu sa Ustavnim sudom, slabosti u funkcionisanju institucija i potrebu da se odlučnije odgovori na strano miješanje i dezinformacije. Drugim riječima, evropski put i unutrašnje slabljenje države nijesu suprotnosti. Oni mogu teći paralelno. To je možda i najopasniji scenario za Crnu Goru: da spolja izgleda kao uspješna priča o integracijama, a da se iznutra postepeno pretvara u državu sa "tankim" suverenitetom, oslabljenim institucijama i sve manjom sposobnošću da samostalno definiše sopstveni identitet i strateški pravac.

Prostor pasivnosti. Poruka dokumentarnog filma Tuga i sažaljenje nije samo da postoje oni koji vladaju i oni koji se opiru. Mnogo je važnije to što pokazuje koliko je širok prostor između ta dva pola — prostor pasivnosti, prilagođavanja, ćutanja, samozavaravanja i sitnih ličnih računa. Upravo takvi gradjani održavaju svaki sistem dominacije. Nijesu uvijek presudni najglasniji ideolozi. Presudni su često oni „umjereni“, „razumni“, „apolitični“, koji nastavljaju da rade svoj posao kao da se ništa suštinski ne mijenja. Crna Gora danas obiluje upravo tom vrstom lažne neutralnosti.

Koliko smo već puta čuli da ne treba „otvarati identitetska pitanja“, da je „narodu dosta podjela“, da treba biti „pragmatičan“, da je svaka odbrana crnogorskog državnog i nacionalnog okvira navodno znak radikalizma? A upravo se kroz taj tobože umjereni jezik sprovodi najdublja transformacija države. Jer identitetska pitanja nijesu dodatak politici. Ona su srž politike u malim državama kao što je Crna Gora. Ko definiše istorijski narativ, status jezika, simbolički poredak, značenje državljanstva i odnos između crkve i države, taj u velikoj mjeri definiše i samu državu.

Suština tihe okupacije. Brisel insistira na demokratskim standardima, institucionalnoj stabilnosti i kvalitetu političkog procesa. To nisu proceduralne sitnice, već je riječ o sposobnosti države da se održi kao ozbiljan politički subjekat. To znači da je crnogorsko pitanje mnogo ozbiljnije od uobičajene dnevne politike. Nije riječ samo o sastavu buduće vlade, niti o tome hoće li neka koalicija potrajati još šest mjeseci. Riječ je o tome hoće li Crna Gora ostati politička zajednica s jasnom sviješću o sebi, ili će se, pod plaštom regionalnog pomirenja i evropskog napretka, pretvoriti u prostor u kojem se formalna državnost čuva, ali joj se sadržaj sistematski prazni. To je suština tihe okupacije.

Tiha okupacija ne podrazumijeva ukidanje zastave. Dovoljno je da se, uz postojeći državni simbol, uvedu još jedna ili više zastava kako bi se institucionalizovale i legitimizovale podjele. Ne podrazumijeva ni ukidanje institucija. Dovoljno je da institucije formalno opstanu, ali da djeluju u interesu stranih centara moći, a ne Crne Gore. Ne traži ni otvoreno gaženje Ustava na svakom koraku. Dovoljno je da se ustavni poredak tumači selektivno, politički i oportuno, sve dok javnost na to ne ogugla. U tom smislu, Crna Gora danas ne izgleda kao zemlja koja je osvojena spolja. Ona više liči na zemlju koja se odriče otpora iznutra.

Zašto je otpor tako slab? I tu dolazimo do najneugodnijeg pitanja: zašto je otpor tako slab? Dio odgovora leži u umoru društva. Dio u razočaranju starim elitama. Dio u ekonomskoj nesigurnosti. Dio u uvjerenju da je evropski okvir dovoljan da automatski zaštiti državu od dubokog unutrašnjeg preoblikovanja. Ali to je opasna iluzija. Evropska unija može podstaći reforme, može upozoravati, može postavljati uslove. Ne može umjesto Crne Gore braniti Crnu Goru ako sama Crna Gora više nema dovoljno političke i društvene volje da brani sopstveni smisao.

Zato je danas najveća politička obaveza u Crnoj Gori da se ponovo uspostavi jasna granica između pluralizma i potčinjavanja. Niko razuman ne zagovara antisrpsku politiku, isključivanje ili negiranje prava bilo kojeg identiteta u Crnoj Gori. Ali jednako tako, niko ko ozbiljno misli o ovoj državi ne bi smio pristati na to da se crnogorski identitet, građanski karakter države i politička suverenost tretiraju kao pregovaračka roba.

Minimum državnog samopoštovanja. Otpor, dakle, ne mora i ne treba da bude radikalni sukob. Ne znači ni povratak starim obrascima vlasti. Znači minimum državnog samopoštovanja. Znači odbranu institucija kada ih potčinjavaju partijskim i tuđim interesima. Znači odbijanje da se pod firmom „normalizacije“ prihvati tuđa politička agenda. Znači da proevropske, suverenističke i građanske snage napokon shvate da bez zajedničke odbrane države nema ni evropske budućnosti, ni demokratije, ni stabilnosti. Jer država se ne gubi uvijek u jednom danu. Nekad se gubi polako, kroz naviku. Kroz prilagođavanje. Kroz lažni realizam. Kroz rečenice da „nije trenutak“, da „ne treba pretjerivati“, da „narod želi mir”. Tako se prostor otpora sužava, a prostor potčinjavanja širi.

Kad se jednog dana bude sabirao bilans ove epohe, mnogi će reći da nijesu ništa rušili. Da su samo bili pragmatični. Da su samo htjeli mir. Da su samo vodili računa o stabilnosti. Ali istorija obično nema mnogo razumijevanja za takve izgovore. Ona prilično jasno razlikuje one koji su branili državu od onih koji su se navikli da žive bez nje.