Crnogorci iz ulice Milovana Đilasa: Potrebna nova politika

Crnoj Gori i njenoj politici je potreban novi nacionalni/državni program, koji će definisati prirodu problema i krize u kojoj se nalazi naša zemlja, ali i formulisati postulate na kojima treba da počiva nova politika. Nada da će PES pozvati DPS u vladajuću koaliciju je bila neutemeljena i neozbiljna. Jednako je realistično bilo očekivanje da će međunarodna zajednica naprasno odlučiti da je četnički vojvoda Mandić nepodoban i neprihvatljiv da bude u (zvanično) evropskoj Vladi, pa će povratak DPS u Vladu biti „logično“ rješenje. Ali, ta logika odavno ne stanuje u Crnoj Gori. Ona je ugašena u avgustu 2020, a njeno eliminisanje iz političkog života je potvrđeno u više navrata. To su prvo tolerisali, pa prećutno pomagali, a sada otvoreno promovišu naši prijatelji iz diplomatske zajednice. Šampioni evropskih integracija, svi, listom!

Za lekciju o opasnosti od lažnih nada u ozbiljnoj politici se pobrinuo i lider PES, a posebno njegovi navidani i instruirani poslanici. Jer jednom, ili dva puta, nije bilo dovoljno. Najoštrije osude politike DPS, s jedne, i potpuno mrtvilo i tolerancija („seoske teme“), kada su u pitanju bile upravo skandalozne izjave i antidržavni postupci i nacionalistička politika Demokrata i NSD, SNP i DNP i njihovih diplomiranih ministara. Završni dokaz da su projekcije o „novoj Narodnoj slozi“ (i slične banalnosti) potpuno deplasirane je bilo usvajanje izmjena i dopuna dva zakona (o unutrašnjim poslovima i ANB).

A onda je, jer ni ta demonstracija nesamostalnosti i nezainteresovanosti PES da pokaže (i dokaže) stvarnu zainteresovanost za evropsku agendu i da uvaži stavove i pozicije autentičnih proevropskih snaga, iz naftalina izvađen sporazum DPS sa Jedinstvenom Rusijom. Koji je nekadašnja vladajuća stranka krunisala ulaskom Crne Gore u NATO - ako i to treba ponoviti. Pošto je postalo jasno da neće biti čudotvorne promjene prije izbora, DPS se vratio provjerenim metodima političke borbe. Koji djeluju anahrono, najkraće rečeno.

Tu je, naravno, i Evropski savez, razapet između potrebe očuvanja postojećeg opozicionog statusa i želje da se iznađu načini koji bi ih učinili značajnijim (i neizbježnim) partnerom za buduću istinsku građansku i evropsku vladu. Koja, iz ove perspektive, izgleda kao destilovana hipotetička projekcija, tj. čista teoretska mogućnost, bez uporišta u aktuelnoj i predvidivoj političkoj konstelaciji. U prevodu: i DPS i ES su svjesni da imaju limitirane kapacitete i mogućnosti da značajnije poprave postojeće nivoe podrške građana.

Za kreiranje vlasti u kojoj bi i oni učestvovali bi bilo potrebno da neka od stranaka sa srpskom denominacijom i sadržinom pristane na saradnju, a da se tome priklone (iz razloga su takođe vrlo teoretski i hipotetički) Bošnjačka stranka i manjinske albanske partije. A da to Srbija, njene službe, mediji i Crkva posmatraju bez reakcije i miješanja! Takvoj zamisli, koja nema političke dubine i ozbiljnosti, doprinosi i stav o korisnom nenapadanju Crkve Srbije, koju tako ne treba zvati, da se, pobogu, ne naljute njeni vjernici!

Kako je DPS u logičkoj zamci: ne dirati Crkvu Srbije, koja je značajni faktor uticaja na vlast, na svim nivoima. A to se radi da bi se promijenila vlast, a da to neznaveni i naivni popovi uzurpatorske crkve ne primijete… Vrlo lukavi plan! U DPS i ES su (što je napredak!) ipak svjesni da se to neće - ili, još gore, da se to ne može - dogoditi. Njihova borba za vlast je svedena na očuvanje postojećih procenata podrške. (Pet odsto više u odnosu na prethodne izbore bi bio istorijski uspjeh, misle/kažu oni. Istina koja ništa ne rješava.)

Istovremeno, naše opozicione stranke već petu godinu učestvuju u političkom životu bez ijedne nove ideje, niti novog programa i manifesta, proglasa i projekta, koji bi odslikavao novu političku stvarnost i njihov kapacitet da mijenjaju političku i ukupnu situaciju u Crnoj Gori. Više je razloga tome. U nedostatku prostora - sjetićemo se možda i najvažnijeg: fokus je bio na povratku u vlast starim sredstvima, narativom koji je svima poznat, u kojem crnogorski parlamentarni opozicionari i njihovi promoteri nisu bili umješni ni da nađu zamjenu za autodefiniciju o „suverenistima“.

Što ukazuje - žao nam je da napišemo - na intelektualnu i političku inerciju i površnost. Suverenisti su Orban i Sijarto, njihov slovački prijatelj Fico i galerija desnih nacionalista po raznim evropskim zemljama. I fašistoidni njemački AfD je suverenistički pokret. Zato stratezi crnogorske demokratske i građanske evropske politike treba da, konačno, nađu drugo ime za svoju grupaciju. Suverenost je ostvarena 2006, potvrđena ulaskom u Alijansu 2017. Završeno! Poslije toga, neizbježno, slijedi razmišljanje o jedinstvu, zajedničkom političkom naporu i nastupu.

„Da se ujedinimo“ je lako reći, ali - da budemo jasni i iskreni - praktično nemoguće uraditi. Nema - ukoliko se ne dogode neke neočekivane stvari, krajnje pozitivne po prirodi - ni spremnosti, ni interesa, pa ni znanja da se to ostvari. Uz jalove pozive na jedinstvo - što se često pretvori i u neku crnogorsku refleksiju priče o „sabornosti“ i o „crnogorskim kongresima“, uz repetitivne i elementarno, pardon, dosadne simplifikacije o (novim i najnovijim) crnogorskim partijama i pokretima - ide i ono, upravo kičersko i provincijalno, opšte mjesto „da se ne svađamo“ - čime se, s namjerom ili bez nje (manje je bitno!), ubija svaka mogućnost kritičkog razmatranja i neophodne zdrave rasprave.

Jer, Crnoj Gori i njenoj politici je potreban novi nacionalni/državni program, koji će definisati prirodu problema i krize u kojoj se nalazi naša zemlja, ali i formulisati postulate na kojima treba da počiva nova politika. Bez toga, crnogorski opozicioni političari će, neizbježno, ličiti na one koji danas, bar formalno, upravljaju Crnom Gorom. A pobijediti pulene, štićenike, pione i agente srpskih službi, medija i crkve njihovim metodima, uz narativ i na način koji bi se razlikovao samo po (nacionalnom) prefiksu - je uzaludna rabota, za koju, pri tome, nema i ne bi bilo ni rezona, ni opravdanja.

Biće potrebno i vremena i truda, i znanja i strpljenja, kao i političke vizije i hrabrosti, da se potreba za novom crnogorskom politikom (koja će roditi i nove lidere, naravno) shvati i da postane neizbježna činjenica. Na crnogorskim opozicionarima je da ubrzaju taj proces, jer je to u interesu i naše zemlje i njih samih. Bolje je da to shvate i prihvate sada, prije izbora. Mada će se - kako sada stoje stvari, procesi i trendovi - za razumijevanje te potrebe čekati poraz na parlamentarnim izborima 2027. Tada će, ako se ostvari taj neveseli scenario, biti manje važno ko je što sada govorio i pisao, a mnogo više - kako će autentična crnogorska demokratska, građanska i evropska politika, tj. njeni nosioci, postojeći i oni koji će se pojaviti, naći snage i pameti da kreiraju nove ideje, poruke i programe. I nove ciljeve, naravno. Pošto se ostvari onaj o članstvu u EU - za koji su svi zvanično, formalno i propagandno - dok se suprotno ne dokaže. O tome treba da razmišljaju crnogorski političari. Ako su ozbiljni - kritike ih neće u tome ometati, jer one nisu tome ni namijenjene. Dobro je i ohrabrujuće vidjeti da, bar na toj ravni, postoje izvjesni pomaci. Politički dijalog je neophodan. To je prvi, podrazumijevajući korak - ukoliko postoji želja i spremnost da se vodi ozbiljna politika.