Hormuz: Diplomatija kroz eskalaciju

Posljednja 24 sata u Hormuškom moreuzu pokazala su da je situacija na ivici otvorenog sukoba, ali da je i dalje oblikuju pregovori koji se vode na granici sloma. Nakon kratkog otvaranja moreuza i signala iz Teherana da je prolaz ponovo moguć, uslijedio je nagli preokret.

Američka odluka da zadrži blokadu iranskih luka izazvala je odgovor Irana - ponovno ograničavanje prolaza, upozorenja trgovačkim brodovima i, što je zabrinjavajuće, upotrebu sile. Pucnjava na dva indijska broda i oštećenje kontejnerskog broda uz obalu Omana nijesu djelovali kao izolovan incident, već kao jasno slanje poruke kroz ograničenu upotrebu sile.

Imamo, dakle, situaciju dvostruke blokade: Sjedinjene Države ograničavaju pristup iranskim lukama, dok Iran demonstrira sposobnost da kontroliše - i po potrebi zatvori - moreuz kroz koji prolazi oko petine globalne trgovine naftom. U takvom odnosu snaga, globalni pomorski saobraćaj postaje talac međusobnog nadigravanja dviju strana koje tvrde da poštuju primirje, a istovremeno ga svakodnevno erodiraju - nastavljajući vojne aktivnosti čak i dok pregovori traju.

Iran konvencionalno ne može odgovoriti na američku pomorsku nadmoć. Ali njegova prednost nije konvencionalna - ona leži u sposobnosti da asimetričnim djelovanjem učini plovidbu kroz moreuz previše rizičnom za normalno funkcionisanje. Brzi napadni čamci, dronovi, mine i ograničeni udari nijesu sredstvo za pobjedu u klasičnom pomorskom sukobu, već za proizvodnju nesigurnosti. A u zoni kroz koju prolaze ključni energetski tokovi svijeta, i sama nesigurnost postaje strateško oružje.

Jedan od rijetkih kanala kroz koji se još može voditi ozbiljan razgovor jeste Islamabad. Pakistan se posljednjih dana profilisao kao važan posrednički akter, a razgovori vođeni tamo bili su najviši direktni kontakti između američke i iranske strane u posljednjim decenijama. Tome u prilog govori i nedavni boravak pakistanskog načelnika vojske, maršala Asima Munira, u Teheranu, u pokušaju da se postigne okvir za nastavak pregovora.

Međutim, to još nije stabilan pregovarački proces: uprkos javnim signalima o napretku, datum naredne runde nije utvrđen, što pokazuje koliko je diplomatski prostor i dalje uzak. Dodatnu dimenziju daje i uloga Kine, koja kao najveći kupac iranske nafte ima značajan, iako diskretan, uticaj na pozicioniranje Teherana u pregovorima.

Ključna pitanja ostaju otvorena: režim plovidbe kroz moreuz, budućnost iranskog nuklearnog programa i status obogaćenog uranijuma. To su ona pitanja zbog kojih se krize najčešće ne završavaju kompromisom, nego produženom nestabilnošću - ne zato što rješenja ne postoje, već zato što ni jedna strana ne može popustiti a da to ne izgleda kao politički poraz.

Posebnu složenost unosi uloga Revolucionarne garde u iranskom sistemu odlučivanja. IRGC nije samo vojni instrument, već ekonomski i politički centar moći s vlastitim interesima, koji u uslovima međunarodnih sankcija dodatno jača. Eskalacija na moru zato ne mora nužno odražavati jedinstven strateški kalkulus Teherana: ona može biti i signal koji IRGC šalje prema unutra - političkom vrhu, konzervativnim strukturama, ali i pregovaračkom timu u Islamabadu.

U sistemima u kojima vojska ima autonomnu logiku, diplomatija ne pregovara samo s državom, već i s akterom koji nije nužno vezan za ono što država potpiše. Ni Vašingtonu ni Teheranu ne odgovara nastavak otvorenog sukoba. Ali problem je u tome što obje strane trenutno diplomatiju vode kroz eskalaciju, a u takvom okruženju ni najmanji incident nije mali. Pogrešna procjena, pretjerana reakcija ili izolovani potez na terenu mogu pokrenuti lančanu reakciju koju će kasnije biti mnogo teže zaustaviti nego objasniti. Hormuz je uzak. Prostor za grešku još uži.