Cijena pogrešne politike u Crnoj Gori

Kako to da lokalni funkcioner smije javno reći da ne priznaje 21. maj, iako ga Zakon na to obavezuje, i da ga smatra danom žalosti (u odnosu na koju ideju) i zbog toga ne snosi nikakve posljedice? Onda više nema dileme: država je institucionalno zarobljena i vrijednosno dezorijentisana. Ovo je politika haosa koja vodi u anarhiju.

Da je bivša Jugoslavija ostala cjelovita, izbjegla ratove devedesetih i ušla u Evropsku uniju, danas bismo živjeli u potpuno drugačijem regionu, stabilnijem, razvijenijem i sigurnijem. Umjesto grobnica, imali bismo razvoj. Umjesto podjela, integracije. Stotine hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji bili bi danas živi. To nije pretpostavka, to je istorijska činjenica cijene pogrešnih politika.

Već 1991. godine postojala je ozbiljna mogućnost da Jugoslavija započne pregovore sa Evropskom unijom zajedno sa Austrijom, Finskom i Švedskom. Da, ekonomski problemi su postojali, ali su bili rješivi. Ono što nije bilo rješivo bile su destruktivne nacionalističke, odnosno šovinističke politike koje su svjesno izabrale sukob umjesto razvoja. Cijenu te odluke plaćamo i danas. I upravo zato je današnja situacija u Crnoj Gori toliko porazna.

Nakon promjene vlasti 2020. godine, država nije krenula naprijed, već nazad. To više nije politički stav, to je svakodnevna realnost građana. Standard je urušen, cijene su eksplodirale, a osnovne životne potrebe postaju luksuz. Dok građani jedva sastavljaju kraj s krajem, vlast pokušava da prodaje propagandu i lažna populistička obećanja kao uspjeh, tramvaji, mreža auto-puteva, nepostojeće milijarderske investicije...

Najavljuju ponovno otvaranje Svetog Stefana, koji su sami zatvorili, predstavljaju to kao istorijski rezultat. To nije rezultat, to je politički cinizam i ekonomski sunovrat. Jednako kao Aluminijumski kombinat, Duvanski kombinat i Avio-kompanija koja će koštati, kako obećaše, „nula eura“. To obećanje se već pretvorilo u milionske gubitke i već izvjesnu prodaju kompanije po principu „daj, što daš“.

Crna Gora danas nije na evropskom putu. Ona je na političkoj stranputici. Bez jasnog pravca, bez stabilnih institucija i sa duboko podijeljenim društvom. Zato je izbor vrlo jednostavan: ili građanska, evropska i suverena Crna Gora ili nastavak propadanja pod vlašću političkog oportunizma i ideološkog lutanja sa predznakom inostranog uticaja.

Država više nema vremena za eksperimente. Umjesto da vode državu ka Evropskoj uniji, oni je svjesno vraćaju u rovove devedesetih. Umjesto ekonomije, nude identitetske sukobe. Umjesto reformi, proizvode krize. Jezik, crkva, zastave, istorija, to su teme kojima pokušavaju da sakriju sopstvenu nesposobnost i odsustvo bilo kakve politike razvoja.

Istovremeno, obećavaju zatvaranje pregovaračkih poglavlja, dok država faktički stagnira ili nazaduje. Govore o većim platama, a građani znaju da s tim platama mogu kupiti mnogo manje nego prije nekoliko godina. To nije napredak, to je otvorena prevara, manipulacija.

Najopasniji aspekt ove vlasti je njen politički karakter. Na vlasti je koalicija bez ideologije i bez principa. Spoj onih koji otvoreno zagovaraju projekat „srpskog sveta“ i reviziju istorije, pri čemu veličaju ratne zločince, bivše i sadašnje, i onih koji su nekada tvrdili da će ga spriječiti. Danas zajedno razgrađuju temelje države.

Kako to da lokalni funkcioner smije javno reći da ne priznaje 21. maj, iako ga Zakon na to obavezuje, i da ga smatra danom žalosti (u odnosu na koju ideju), i zbog toga ne snosi nikakve posljedice? Onda više nema dileme: država je institucionalno zarobljena i vrijednosno dezorijentisana. Ovo je politika haosa koja vodi u anarhiju.