Povratak starog spora – naplata prolaza kroz moreuz ponovo u fokusu

Ideja naplate prolaska kroz strateški važne pomorske puteve, koja datira još iz vremena davnih carstava i kraljevstava, ponovo dobija na značaju u savremenoj geopolitici. Najnovije tenzije na Bliskom istoku, posebno oko Hormuškog moreuza, otvorile su pitanje da li države imaju pravo da naplaćuju korišćenje ključnih pomorskih ruta.

Istorijski gledano, naplata prolaza kroz more nije nov koncept. Još u vrijeme Osmanskog carstva i evropskih monarhija, vlasti su kontrolisale prolaz brodova i ubirale takse kao izvor prihoda i sredstvo političkog uticaja. Takve prakse bile su dio borbe za kontrolu trgovinskih puteva, koji su bili od vitalnog značaja za ekonomije tog vremena, podsjeća Financial Times.

Danas se slična logika ponovo pojavljuje, ali u mnogo kompleksnijem međunarodnom okruženju. Hormuški moreuz, jedan od najvažnijih energetskih koridora na svijetu, kroz koji prolazi značajan dio globalne trgovine naftom i gasom, nalazi se u centru pažnje. Iran je nagovijestio mogućnost uvođenja taksa ili drugih ograničenja za brodove koji prolaze tim područjem, što bi moglo imati ozbiljne posljedice po svjetsku ekonomiju.

Ovakav potez otvara niz pravnih i političkih pitanja. Prema savremenom međunarodnom pravu mora, posebno Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora, sloboda plovidbe predstavlja osnovni princip. Ipak, države koje kontrolišu uske morske prolaze često pokušavaju da balansiraju između međunarodnih obaveza i sopstvenih interesa.

Ekonomske implikacije potencijalne naplate prolaza bile bi ogromne. Čak i minimalne takse mogle bi povećati troškove transporta energenata, što bi se brzo prelilo na cijene goriva i druge robe širom svijeta. U kontekstu već postojećih geopolitičkih tenzija, takva mjera mogla bi dodatno destabilizovati globalna tržišta.

S druge strane, zagovornici ovakvih politika tvrde da države imaju pravo da naplate korišćenje svojih teritorijalnih voda i infrastrukture, naročito ako snose troškove bezbjednosti i održavanja tih ruta. Međutim, kritičari upozoravaju da bi to moglo dovesti do promjene principa i fragmentacije globalnog pomorskog sistema.

Prema procjenama ekonomista, potencijalni prihodi nijesu zanemarljivi. Ako bi taksa iznosila oko dolar po barelu (ili 1–2 miliona dolara po tankeru), Iran bi mogao prihodovati i više od sedam milijardi dolara godišnje. Međutim, stručnjaci upozoravaju da bi stvarni trošak bio globalno raspoređen, a uključuje povećanje cijena nafte i transporta, dodatne inflatorne pritiske i poremećaje u lancima snabdijevanja.

Ipak, neki analitičari smatraju da tržišta zasad reaguje relativno „smireno“, jer su cijene već visoke i dio rizika je već uračunat.