Kako robu objasniti slobodu?

Režim u Crnoj Gori ponaša se sasvim u skladu sa svojim zadacima i po ugledu na beogradske nalogodavce. Istina, niko nije očekivao da bi roblje moglo učiniti bilo što a da nije imanentno roblju. Roblje, prirodno, oponaša svoga gospodara. No, zaista fascinira posvećenost vlastodržaca kad je u pitanju demonstracija moći. Zapravo, iluzija moći. Privid moći. Odsustvo života u stvarnosti i paralelni univerzum u kojem su se dobrano izgubili naši junaci.

Tako ne prestaje da iznenađuje slučajna poslanica Nedović, koja se najednom iz patika starih nekoliko decenija, obrela u brendiranim cipelama, a sve zahvaljujući partijskoj aktivnosti i servilnosti koju progres u partiji podrazumijeva. Nakon niza skarednosti čiji je protagonist poslanica Nedović, a pamtimo bar jedno od potonjih, u kojem znakovnim jezikom traži da se njenom partijskom kolegi Lakoviću oduzme riječ, jer ušima poslanice Nedović nije godio govor poslanika Lakovića, u najnovijoj javnoj prezentaciji besprizornosti, koja u sadejstvu s glupošću plastično ilustruje partiju kojoj J. Nedović pripada, poslanica Nedović se bez pardona odlučila pozabaviti privatnim medijima.

Naravno, nije riječ o privatnim, već o privatnim opozicionim medijima. Neki privatni mediji su jednakiji od drugih, kazao bi dobri stari Orvel, kojeg godinama bjesomučno eksploatišemo, ni krivog ni dužnog. Ali, budući da je poslanica Nedović javno targetirala opozicione medije, i tako nastavila kontinuitet targetiranja opozicionih medija, dužni smo se osvrnuti na njen tendenciozan i stupidan komentar. Jeste, hibrid zle namjere i gluposti uvijek najviše vonja.

To je davno dokazao Dritan Abazović kad je usred Skupštine u mikrofon sricao imena crnogorskih novinara i pisaca koji nijesu pristali da pišu po diktatu režima. Ovo čemu svjedočimo danas kontinuitet je javnog targetiranja medija i novinara koje režim ne kontroliše. Kad J. Nedović, koja obnaša funkciju poslanika, a dolazi iz partije koja je u vlasti, kaže: „Kad si privatan medij, ne možeš mi reći da radiš za državu, i u ime baš istine“, ne možemo a da se ne zapitamo kako je neko takav uopšte dospio u skupštinsku klupu.

Nećemo se baviti sintaksom poslanice Nedović, jer rovovska borba s rečenicama nije najvažnija u cijelom ovom cirkusu. Zapravo, najmanje je važna. Važno je ono na što je ukazao i Darko Šuković: „Dok je Jelena Nedović bila opasnost samo za svoju babu stvari su u Crnoj Gori bile relativno prihvatljive, kad se domet njene destrukcije raširio na cijelu državu onda je to vjerovatno razlog da se ljudi malo preispitaju, moguće da se i zabrinu“.

I zaista, to što je, po sopstvenom priznanju, izmicala stolicu svojoj babi, nije naročit razlog za brigu i javni interes, tek crtica u karakterizaciji jednog fenomena. A taj fenomen ne može se racionalno objasniti. Fenomen svih onih ljudi bez biografija koji su se jednog jutra probudili kao funkcioneri jedne vlasti. Fenomen svih onih anonimnih, ali očito revnosnih partijskih aktivista, koji su se poput Alise u zemlji čuda obreli u skupštinskoj sali.

Ipak, Crna Gora jeste zemlja čuda kad takvi uživaju bilo kakvu vlast, i vrše bilo kakvu javnu funkciju. Ali, vratimo se izvoru. Suštini. A suština je proizvodnja straha i progona. Suština je zidanje zatvora u kojem tišina sve živo pokriva. Namjera je oduzeti moć govora svakom mediju i svakom novinaru koji ne rade po nalozima vlasti. Zato i jeste toliko bizarna izjava poslanice Nedović. Koja privatne medije optužuje da rade protiv države?!

I Jonesko bi ostao u čudu kad bi kojim slučajem bio u prilici da pročita kako poslanica partije koja svakog dana u svakom pogledu radi protiv Crne Gore, privatne opozicione medije optužuje da ne rade za Crnu Goru. Naravno da se ni ona, a i ostali činovnici vlasti, neće niti u jednom trenutku osvrnuti na privatne medije koje sponzoriše Aleksandar Vučić. Naravno da to neće učiniti ni SDT, jer mete su jasne, i u ovakvoj izopačenoj Crnoj Gori legitimne. Neće se poslanica Nedović ni u nagovještaju osvrnuti na paramedijske trovačnice i propagandne jazbine, koje emituju golu mržnju prema svemu što nije u skladu s ustrojstvom vrlog novog Srpskog sveta.

Neće poslanica Nedović pomenuti Rektorov IN4S, Borbu i slične fabrike šovinizma, jer to niti želi, niti smije. Meta su opozicioni mediji, a cilj je javni linč i progon. Sredstvo kojim kane ostvariti svoj cilj je strah. Ipak, morala bi poslanica Nedović znati da je to izgubljeno vrijeme. Vaistinu izgubljeno vrijeme. Slobodne ljude ne može ništa uplašiti. Jer slobodan čovjek ne služi partiji i režimu, već istini. Ali, kako robu objasniti slobodu?