Samo Srbija i samo Bože pravde!

Stvar sa pitanjem ko navija za koju reprezentaciju vrlo je jednostavna: u trenutku kada je neko odlučio da Srbija i tzv. 'BiH' ne budu dio iste državne zajednice, Srbi su se morali identifikovati sa onim državama u kojima su željeli da žive. Željeli smo i ginuli da Srpska, Srbija i Crna Gora budu jedna država. Šehidi su ginuli za BiH u kojoj Srbi ili neće živjeti, ili se neće ništa pitati. Od tada do danas, retorika i pristup u Sarajevu se nije pomjerio ni za milimetar. Niko od onih koji određuju Srbima za koga treba da navijaju nije učinio korak ka tome da postdejtonska BiH bude nešto drugo od onoga što su 1992. u aprilu željeli.

„Srbija može biti i prva i posljednja u ma čemu, ona je jedino što volim i ka čemu osjećam pripadnost“, ističe autor. On se ne ljuti na one koji navijaju za BiH, ali smatra da je argument o tome da treba da se prilagodi „pasošu“ smiješan. „Svoje granice ne priznajem i ne osjećam, jer sam u Gračanici, Beogradu, Foči i Nikšiću podjednako svoj na svome“, dodaje.

Autor naglašava da se za zastavu, himnu i državu voli onoliko koliko si krvi dao za nju. Srbi u Srbiji su krvarili od 1804. do 1918. da bi se oslobodili i ujedinili. Zbog toga imaju luksuz da o Srbiji govore i misle kako žele. Ljudi koji navijaju za BiH iz Srbije navijaju sa „Socijalističku Republiku BiH“ 2.0, nešto što postoji samo u njihovim glavama. No, i ti ljudi imaju pravo na svoje iluzije, ali su se sa njima raskrstili 1992. kroz stradanje.

Zato: samo Srbija i samo Bože pravde!