Aerodromi idu u koncesiju: Let u nepoznato

Vlada parlamentu predlaže usvajanje koncesionog ugovora za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu koji će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” u narednih 30 godina. Koliko nas može koštati ta milijarda nijesu računali.

Nakon godina odlaganja, uz nebrojeno prekršenih procedura i obećanja, Vlada je u srijedu “prelomila”. Konačnu odluku o ustupanju aerodroma u Podgorici i Tivtu u trodecenijski zakup prepustiće – parlamentu.

Za odluku o prebacivanju odgovornosti pripremljen je i valjan alibi. Na zahtjev Ministarstva saobraćaja, Uprava za državnu imovinu izvršila je novu procjenu vrijednosti stalne imovine preduzeća Aerodromi Crne Gore. Utvrđena je vrijednost od približno 265 miliona eura, pa, u skladu sa Zakonom o državnoj imovini, konačnu odluku o koncesiji ne može donijeti Vlada (samostalno može da odlučuje o imovini vrijednoj do 150 miliona), već se o njenom prijedlogu mora izjasniti Skupština. Na zna se kada će to biti.

Vlada će parlamentu predložiti usvajanje odluke kojom će Milojka Spajića ovlastiti da se južnokorejskom državnom kompanijom Incheon Airport Consortium potpiše ugovor o tridesetogodišnjoj koncesiji za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. To će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” tokom koncesionog perioda.

Prema kratkom predočenom objašnjenju, 100 miliona donijeće jednokratna naknada koju će Incheon uplatiti u roku od mjesec nakon potpisivanja ugovora. Dodatnih 300 miliona “direktnih finansijskih efekata za državu” predstavljaju najavljene investicije u rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta na oba aerodroma. Sve to će, po isteku koncesije, postati državno vlasništvo. Prihod varijabilne naknade po osnovu polugodišnjih uplata koncesionara, u visini od 35 odsto prihoda sa aerodroma u Podgorici i Tivtu donijeće, prema procjenama iz Vlade, još makar 600 miliona eura.

Prvo pitanje glasi: da li su predložene brojke i približno tačne? Na njega nemamo valjan odgovor.

Vlada još nije obznanila dokumenta na osnovu kojih je izvedena ova računica. Na njenoj internet stranici stoji (četvrtak prijepodne) obavještenje da će dokumenti: Predlog za davanje koncesije za aerodrome Podgorica i Tivat sa Predlogom odluke koju parlament treba da usvoji i, najvažnije, Predlogom ugovora o koncesiji „biti objavljeni nakon tehničke redakcije“. Do tada možemo da analiziramo predočene brojke bez prvog konteksta.

Po tom osnovu, mogli bi problematizovati što je jednokratna naknada za zakup ostala na iznosu pretpostavljenom još 2018., kada je priča o koncesiji započela. Suprotno procjenama iz 2020. kada se, nakon iskazanog interesovanja na pretkvalifikacionom tenderu, procjenjivalo da će ponude porasti na 150-200 miliona (tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković). Od tada je vrijednost aerodroma više nego udvostručena, dok su očekivane investicije skoro učetvorostručene – sa “najmanje 80” na 300 miliona.

Upitna je i računica po kojoj tih 300 miliona investicija koje će, mahom, biti realizovane u prvih 3-7 godina zakupa (koncesije) računamo kao imovinski prihod države po isteku ugovora. Zapitajmo se koliko danas vrijedi aerodromska (ili bilo koja druga) infrastruktura izgrađena prije 25 godina, i razumjećemo da za 30+ godina to ne mora biti baš reprezentativna imovina.

Najveću pažnju, ipak, završava tvrdnja da će država, na ime godišnje koncesione naknade dobijati više od trećine godišnjih prihoda sa aerodroma. To je makar dva puta više od uobičajenih naknada za slične aranžmane (pet do 15 odsto prihoda) dok, pride, znatno prevazilazi i očekivane/uobičajene aerodromske profitne marže (razlika između troškova i cijene usluga pruženih operaterima i putnicima) koje se, najčešće, procjenjuju na 10 do 25 odsto ukupnog prihoda.

Da li se ove brojke nalaze u predloženom koncesionom ugovoru? Ako je odgovor potvrdan, znači li to da će Incheon uložiti 400 miliona (jednokratna naknada + investicije) za pravo da 30 godina upravlja našim aerodromima bez zarade? Sigurno ne.

Možda računaju na intenzivan rast broja letova i putnika, što bi bila dobitna kombinacija za obije strane. Ali taj model ne zavisi samo od Incheona i Vlade. Ili planirani model poslovanja predviđa smanjenje troškova i rast cijena aerodromskih usluga? To bi njima donijelo profit, ali bi moglo imati negativne efekte po ovdašnju ekonomiju, po osnovu većih troškova za turiste koji planiraju dolazak u Crnu Goru i smanjenja broja aerodromskog osoblja.

U tom slučaju može se pokazati da će najavljeni prihod u državnoj kasi biti manji od onoga što bi privreda i građani mogli izgubiti na drugim stranama.

Treba razmotriti i model po kome Južna Koreja svjesno rizikuje da njena investicija ne bude direktno profitabilna, računajući da će to višestruko naplatiti kroz povoljnosti koje donosi trodecenijsko vođenje oba aerodroma „prve naredne članice EU“. Tu se, prije svega, misli na kontrolu lanaca snabdijevanja mnogobrojnih korejskih proizvođača. Zamislimo kako se Ćemovsko polje pretvara u logističku bazu Samsunga, LG-a, KIA-e, Hyundaia, POSCO-a… Pa zaračunajmo rizik da bi, u tom slučaju, broj letova niskobudžetnih kompanija za/iz Podgorice i Tivta mogao ostati u drugom planu.

Ili se zapitajmo: da li je Vlada napravila sličnu računicu, formirajući sliku o potencijalnim benefitima državne uprave nad aerodromima u Podgorici i Tivtu? Kakav je taj rezultat u odnosu na predočenu milijardu koncesionog prihoda?

Nemamo informaciju da su Spajić i ministarska ekipa uradili tako nešto. Treba li očekivati da bi računica mogla biti izvedena u parlamentu, tokom odlučivanja o ponuđenom koncesionom ugovoru? Naši sagovornici nijesu optimisti.

„Odluka Vlade da pokrene koncesiju za aerodrome više liči na pokušaj da se posljedice lošeg upravljanja riješe ustupanjem resursa, nego na promišljenu ekonomsku politiku. Suštinski problem crnogorskih Aerodroma nije održivost”, kaže za Monitor Miodrag Vujović (KOD). “Aerodromi već ostvaruju značajnu dobit, to su osmocifreni iznosi dobiti godišnje. Uz to preduzeće ima deponovana značajna sredstva, pa najavljenih 20 miliona godišnje od koncesije ne djeluje kao superioran argument. Tim prije što novac vremenom devalvira, a nemamo ponuđenu projekciju koja bi to imala u vidu”.

U sposobnost svog preduzeća da, i pod državnom upravom, provede modernizaciju i proširi kapacitete vjeruju i predstavnici sindikalnih organizacija zapošljenih na aerodromima u Podgorici i Tivtu. Tvrdnje potkrjepljuju podatkom da su prihodi Aerodroma CG u 2025. godini iznosili 56 miliona eura. “Nakon što su Aerodromi avio-kompanijama po Podsticajnoj šemi odobrili 13 miliona eura popusta na aerodromske usluge, neto prihod za 2025. godinu je 43 miliona. Neto profit je 13 miliona eura, što je rekordan iznos za kompaniju”, stoji u njihovom saopštenju kojim pozivaju parlament da ne usvoji Vladin prijedlog.

Zaista, šta biva sa podsticajnom šemom ako se Aerodromi predaju koncesionaru?

“Osim toga, Aerodromi Crne Gore u ljetnju sezonu ulaze sa nevjerovatnom 21 novom linijom…”, navodi se u sindikalnom obraćanju kojim se upozorava na rad tenderske komisije u postupku dodjele koncesije. Njihov rad je, tvrde, “nepovratno kompromitovao” legitimitet čitavog procesa. “Našu ozbiljnu zabrinutost potvrđuje činjenica da su ključne odluke unutar Komisije donošene uz direktno ignorisanje preporuka renomiranih međunarodnih konsultanata poput IFC-a (Svjetske banke)…”

O kriterijumima za donošenje Vladinog Prijedloga govori i Mila Kasalica. “Najkraći komentar Vlade odluke mogao bi biti ‘padoše spajkijanci, ali se na mufte snađoše’”, konstatuje sagovornica Monitora objašnjavajući kako se predloženom koncesijom plaća četvorogodišnji nerad i uhljebljavanja partija iz tekuće većine. “Imali smo milion modela da kao ozbiljni vlasnici (Vlada u ime crnogorskih poreskih obveznika) ovo privredno društvo sopstvenim snagama i upornim radom privedemo na grane održive konkurencije na regionalnom nivou”. Umjesto toga, kaže Kasalica, “poklonici 30. avgusta ne odustaju da uvijek zauzmu nerazvojni stav, suprotan interesima crnogorske ekonomije”.

I Vujović smatra da, “bez preciznih i obavezujućih ciljeva”, koncesija nije garancija razvoja. “Alternativa je jasna: dugoročna strategija, uključenje struke i predan rad bez partijskih uticaja. Dok se bježi od tog pristupa imaćemo rentijersku filozofiju na svim nivoima – od izdavanja garsonjera u privatnoj režiji do davanja u koncesiju ključnih državnih resursa. To su različita lica iste ekonomske misli, koja počiva na pretpostavci da je neko drugi više zainteresovan za našu dobrobit od nas samih.”

Jesu li, zaista, naši resursi – tuđa briga? To ćemo saznati u parlamentu kad pitanje budućnosti crnogorskih aerodrome dođe na dnevni red. Vladi se žuri, radi potpisivanja Ugovora i naplate koncesione naknade. Nakon toga, pojasnila je premijerova savjetnica za ekonomsku politiku Milena Milović, Crna Gora ima rok od godinu da obezbijedi sve preduslove i preda Inchonu aerodrome na upravljanje.

Dakle, Aerodromi još najmanje godinu ostaju ovakvi kakvi jesu. Da li je to dobra ili loša vijest za ovdašnje građane i privredu bićemo naknadno obaviješteni.