Politička situacija u Crnoj Gori pred izbore 2024.

Parlamentarni izbori u Crnoj Gori trebali bi se održati narednog ljeta, osim ako se ne odluči suspendovati demokratiju. U trenutnim nepredvidivim političkim okolnostima, teško je prognozirati čak i sljedeću nedjelju, a kamoli godinu unaprijed. Ipak, vrijedi razmotriti kako bi mogla izgledati sastav vlasti i parlamenta, zasnovano na trenutnoj ravnoteži snaga u državi i društvu, koja bi nas vodila ka EU.

Ovo nije naučni rad ili ozbiljna analitička studija. To je kratak tekst koji bi, kako bi rekao jedan od naših marljivih komentatora, trebao poslužiti kao okvir za debatu i pokušaj refleksije o pravcu u kojem bismo zapravo trebali ići. Političke stranke su kratkovide 'organizacije'. One se kreću poznatim stazama i rijetko skreću s puta. Ove staze su diktirane anketama javnog mnijenja, koje oblikuju poruke, teme i kandidate. To je najlakši način da se održi pozicija, ali i najsigurniji put ka stagnaciji i postepenoj degeneraciji.

Veza između javnog mnijenja i političkih elita je uzajamna, ali teče više od vrha ka dnu. Lideri oblikuju javno mnijenje jače nego obrnuto — posebno u Crnoj Gori, gdje se skoro tri četvrtine građana identifikuje s političkim strankama. Zato je robovanje javnom mnijenju suštinski samodestruktivno. Ako su anketari poput Milosa Bešića ključni politički savjetnici, jasno je koliko je ovaj problem duboko ukorijenjen. Ako vaš cilj nije da fluktuirate unutar plus ili minus 2% — u redu. Ali ako želite proboj i razbijanje političke blokade, to nije pravi put.

Pod pretpostavkom da niko ne smije napraviti ozbiljne rezove — kao što su PES koji se otvara ka DPS-u, DPS koji se čisti od starih lidera, ili DF koji se distancira od Aleksandra Vučića, ili Milan Knežević od Andrije Mandića — možemo ostati unutar konzervativnih projekcija. Vlast uključuje NSD, PES i Demokrate, dok je DPS opozicija. Sve ostalo je dekoracija — neki se prave da su opozicija, drugi da su na vlasti. NSD bi mogao samostalno nastupiti, ali je vjerovatnije da će, uz pomoć iz Beograda i Banjaluke, ponovo ujediniti sa svojim 'braćom' pred izbore.

PES će se suočiti s dilemom: nastupati s Demokratama ili samostalno. Koalicija ima logiku — Demokratama nedostaje suština, a PES-u infrastruktura. Međutim, iskustvo iz Budve predstavlja upozorenje. Nastup pod jednim brendom PES-a i potiskivanje Demokrata u drugi plan moglo bi biti racionalniji potez — pod uslovom da ego Demokrata to dozvoli. U tom scenariju, NSD ostaje mlađi partner, a Milojko Spajić bi imao prostora za još jedan mandat. Iako je najjača lista, teško je zamisliti Andriju Mandića kao premijera-designta — barem za još jedan ciklus. Opozicija ostaje fragmentisana. DPS nema iluzija o brzom povratku na vlast, ali 30% bi bio jak rezultat. SDP–SD–LP koalicija ostaje mehanizam preživljavanja. URA je na rubu nestanka. Mogla bi potražiti spas kroz novu građansku platformu, nešto poput CIVIS-a, uz logističku podršku Vijesti i mobilizaciju poznatih ličnosti. Evropska alijansa bi se mogla uklopiti u taj okvir — dok bi Dritan Abazović bio potisnut u drugi plan.

Ovo nije lista želja. Sve ovo vodi do statusa quo — bez većih previranja, i sa kontrolisanim putem ka EU u sljedećem mandatu. Etničke stranke su ostavljene po strani — one će, kao i uvijek, biti dio svake buduće vlasti, iz razumljivih razloga. To bi bilo sve za danas i za ovu nedjelju. Vidimo se ponovo u ponedjeljak.