Kako je Tramp uveo Sjedinjene Države u rat s Iranom

Na nizu sastanaka u Sobi za krizne situacije, predsjednik SAD Donald Tramp vagao je svoje instinkte naspram dubokih zabrinutosti svog potpredsjednika i pesimističnih obavještajnih procjena. Ovo je priča iznutra o tome kako je donio sudbonosnu odluku.

Crni džip u kojem je bio premijer Benjamin Netanjahu stigao je u Bijelu kuću nešto prije 11 sati ujutro 11. februara. Izraelski lider, koji je mjesecima vršio pritisak da Sjedinjene Države pristanu na veliki napad na Iran, brzo je uveden unutra, gotovo bez ceremonije, dalje od pogleda novinara, spreman za jedan od najrizičnijih trenutaka u svojoj dugoj karijeri.

Američki i izraelski zvaničnici prvo su se okupili u Kabinetskoj sali, pored Ovalnog kabineta. Potom je Netanjahu sišao dolje zbog glavnog događaja: visoko povjerljive prezentacije o Iranu za Trampa i njegov tim u Sobi za krizne situacije u Bijeloj kući, koja se rijetko koristila za sastanke uživo sa stranim liderima.

Tramp je sjeo, ali ne na svoje uobičajeno mjesto na čelu sobe, za konferencijskim stolom. Umjesto toga, predsjednik SAD je sjeo sa jedne strane, okrenut ka velikim ekranima postavljenim duž zida. Netanjahu je sjeo sa druge strane, tačno nasuprot Trampa. Na ekranu iza premijera pojavio se David Barnea, direktor Mosada, izraelske spoljne obavještajne službe, zajedno sa izraelskim vojnim zvaničnicima. Vizuelno raspoređeni iza gospodina Netanjahua, stvarali su sliku ratnog vođe okruženog svojim timom.

Suzi Vajls, šefica kabineta Bijele kuće, sjedjela je na kraju stola. Državni sekretar Marko Rubio, koji je istovremeno obavljao i dužnost savjetnika za nacionalnu bezbjednost, zauzeo je svoje uobičajeno mjesto. Sekretar odbrane Pit Hegset i general Den Kejn, predsjedavajući Združenog generalštaba, koji su obično sjedjeli zajedno u ovakvim okolnostima, bili su sa jedne strane; njima se pridružio i Džon Retklif, direktor CIA-e. Džared Kušner, predsjednikov zet, i Stiv Vitkof, Trampov specijalni izaslanik, koji je pregovarao sa Irancima, zaokružili su glavnu grupu.

Skup je namjerno održan u malom krugu kako bi se spriječila curenja informacija. Drugi visoki članovi kabineta nisu ni znali da se sastanak održava. Odsutan je bio i potpredsjednik. Džej Di Vens bio je u Azerbejdžanu, a sastanak je zakazan toliko naglo da nije mogao da se vrati na vrijeme.

Prezentacija koju će Netanjahu održati tokom narednog sata bila bi presudna za usmjeravanje Sjedinjenih Država i Izraela ka velikom oružanom sukobu usred jednog od najnestabilnijih regiona svijeta. A zatim bi dovela do niza razgovora u Bijeloj kući tokom narednih dana i sedmica, o kojima ranije nije izvještavano, u kojima je Tramp vagao opcije i rizike prije nego što je dao zeleno svjetlo da se SAD pridruže Izraelu u napadu na Iran.

Ovaj prikaz načina na koji je Tramp uveo Sjedinjene Države u rat zasnovan je na izvještavanju za predstojeću knjigu "Promjena režima: iznutra o imperijalnom predsjedništvu Donalda Trampa". Ono otkriva kako su rasprave unutar administracije naglasile predsjednikove instinkte, pukotine u njegovom najužem krugu i način na koji vodi Bijelu kuću. Zasniva se na opsežnim intervjuima vođenim pod uslovom anonimnosti, kako bi se prepričali interni razgovori i osjetljiva pitanja.

To izvještavanje naglašava koliko se Trampovo ratoborno razmišljanje mjesecima poklapalo sa Netanjahuovim, više nego što su to shvatali čak i neki od predsjednikovih ključnih savjetnika. Njihova bliska povezanost bila je trajna odlika tokom dvije administracije, a ta dinamika, koliko god ponekad bila napeta, podsticala je snažne kritike i sumnje i na ljevici i na desnici američke politike.

I pokazuje kako su na kraju čak i skeptičniji članovi Trampovog ratnog kabineta, uz upadljiv izuzetak Vensa - čovjeka u Bijeloj kući koji se najviše protivio ratu punih razmjera, popustili pred predsjednikovim instinktima, uključujući njegovo ogromno uvjerenje da će rat biti brz i odlučan. Bijela kuća odbila je da komentariše.

U Sobi za krizne situacije 11. februara, Netanjahu je agresivno izlagao slučaj, sugerišući da je Iran zreo za promjenu režima i izražavajući uvjerenje da bi zajednička američko-izraelska misija konačno mogla da dovede do kraja Islamske Republike. U jednom trenutku, Izraelci su Trampu pustili kratak video koji je sadržao montažu mogućih novih lidera koji bi mogli preuzeti zemlju ako tvrdolinijaška vlast padne. Među prikazanima bio je i Reza Pahlavi, prognani sin posljednjeg iranskog šaha, sada disident sa sjedištem u Vašingtonu, koji je pokušavao da se predstavi kao sekularni lider koji bi mogao da povede Iran ka postteokratskoj vlasti.

Netanjahu i njegov tim iznijeli su uslove koje su prikazali kao pokazatelje gotovo sigurne pobjede: iranski program balističkih raketa mogao bi biti uništen za nekoliko sedmica. Režim bi bio toliko oslabljen da ne bi mogao da zatvori Hormuški moreuz, a vjerovatnoća da Iran zada udarce američkim interesima u susjednim zemljama procijenjena je kao minimalna.

Pored toga, obavještajni podaci Mosada ukazivali su na to da će ulični protesti unutar Irana ponovo početi i da bi, uz podsticaj izraelske špijunske službe u raspirivanju nereda i pobune, intenzivna kampanja bombardovanja mogla stvoriti uslove da iranska opozicija obori režim. Izraelci su takođe pomenuli mogućnost da iranski kurdski borci pređu granicu iz Iraka i otvore kopneni front na sjeverozapadu, dodatno razvlačeći snage režima i ubrzavajući njegov slom.

Netanjahu je držao prezentaciju samouvjerenim, monotonim glasom. Činilo se da je to ostavilo dobar utisak na najvažniju osobu u prostoriji, američkog predsjednika. "Meni to zvuči dobro", rekao je Tramp izraelskom premijeru. Netanjahuu je to signaliziralo vjerovatno zeleno svjetlo za zajedničku američko-izraelsku operaciju.

Netanjahu nije bio jedini koji je sa sastanka izašao sa utiskom da je Tramp gotovo već donio odluku. Predsjednikovi savjetnici mogli su da vide da je bio duboko impresioniran obećanjem onoga što Netanjahuove vojne i obavještajne službe mogu da urade, baš kao što je bio i kada su dvojica lidera razgovarala prije dvanaestodnevnog rata sa Iranom u junu.

Ranije tokom posjete Bijeloj kući 11. februara, Netanjahu je pokušao da pažnju Amerikanaca okupljenih u Kabinetskoj sali usmjeri na egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja osamdesetšestogodišnji iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei.

Kada su ga drugi u prostoriji pitali o mogućim rizicima operacije, Netanjahu ih je priznao, ali je iznio jednu ključnu poentu: po njegovom mišljenju, rizici nečinjenja bili su veći od rizika djelovanja. Tvrdio je da bi cijena akcije samo rasla ako budu odlagali napad i Iranu dali više vremena da ubrza proizvodnju raketa i oko svog nuklearnog programa stvori štit imuniteta.

Svi u prostoriji razumjeli su da Iran ima sposobnost da zalihe raketa i dronova obnavlja po mnogo nižoj cijeni i mnogo brže nego što Sjedinjene Države mogu da proizvode i isporučuju znatno skuplje presretače za zaštitu američkih interesa i saveznika u regionu.

Netanjahuove prezentacije, i Trampov pozitivan odgovor na njih, stvorile su hitan zadatak za američku obavještajnu zajednicu. Tokom noći, analitičari su radili na procjeni održivosti onoga što je izraelski tim rekao predsjedniku.

Rezultati američke obavještajne analize podijeljeni su narednog dana, 12. februara, na još jednom sastanku u Sobi za krizne situacije, ovoga puta samo za američke zvaničnike. Prije Trampovog dolaska, dvojica visokih obavještajnih zvaničnika informisali su predsjednikov najuži krug. Ti obavještajni zvaničnici imali su duboko znanje o američkim vojnim sposobnostima, a iranski sistem i njegove aktere poznavali su do detalja.

Netanjahuovu prezentaciju razložili su na četiri dijela. Prvi je bio dekapitacija - ubistvo ajatolaha. Drugi je bio onesposobljavanje Irana da projektuje moć i prijeti susjedima. Treći je bio narodni ustanak unutar Irana. A četvrti promjena režima, sa sekularnim liderom postavljenim da upravlja zemljom. Američki zvaničnici procijenili su da su prva dva cilja ostvariva uz američku obavještajnu i vojnu moć. Procijenili su da treći i četvrti dio Netanjahuovog izlaganja, koji je uključivao i mogućnost da Kurdi pokrenu kopnenu invaziju na Iran, nisu realni.

Kada se Tramp pridružio sastanku, Retklif ga je izvjestio o procjeni. Direktor CIA-e upotrijebio je jednu riječ da opiše scenarije promjene režima koje je iznio izraelski premijer: "farsično". U tom trenutku, Rubio ga je prekinuo. "Drugim riječima, to je sranje", rekao je. Retklif je dodao da bi, s obzirom na nepredvidivost događaja u svakom sukobu, promjena režima mogla da se dogodi, ali da je ne treba smatrati ostvarivim ciljem.

U raspravu se uključilo još nekoliko prisutnih, među njima i Vens, koji se upravo vratio iz Azerbejdžana, a koji je takođe izrazio snažan skepticizam prema mogućnosti promjene režima. Predsjednik se potom okrenuo generalu Kejnu. "Generale, šta vi mislite?" General Kejn je odgovorio: "Gospodine, po mom iskustvu, ovo je standardna operativna procedura Izraelaca. Oni preuveličavaju, a njihovi planovi nisu uvijek dobro razrađeni. Znaju da smo im potrebni i zato agresivno prodaju priču".

Tramp je brzo odmjerio procjenu. Promjena režima, rekao je, bila bi "njihov problem". Nije bilo jasno da li je mislio na Izraelce ili na iranski narod. Ali suština je bila da njegova odluka o tome da li da krene u rat protiv Irana neće zavisiti od toga da li su treći i četvrti dio Netanjahuove prezentacije ostvarivi. Djelovalo je da je gospodin Tramp i dalje veoma zainteresovan za ostvarenje prvog i drugog dijela: ubistvo ajatolaha i vodećih iranskih lidera i razgradnju iranske vojske.

General Kejn, čovjek koga je gospodin Tramp volio da zove "Rejzin Kejn", impresionirao je predsjednika godinama ranije rekavši mu da Islamska država može biti poražena mnogo brže nego što su drugi procjenjivali.