Od Brozovog pionira do NATO vođe: Kako je Milo Đukanović preživljavao ideologije

Politička transformacija Mila Đukanovića – od komunista do zapadnog saveznika, sa nepromjenljivom žudnjom za vlašću kao jedinom konstantom. Ova tema ponovo je aktuelizovana nakon što je u javnosti ponovo pomenut sporazum između Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića i Jedinstvene Rusije Vladimira Putina. To je samo jedna od "konstantni" koje je Đukanović tokom decenija "izvrtao".

Kada se 1989. godine, kao 27-godišnji aparatčik, Milo Đukanović probio u vrh Saveza komunista Crne Gore, mali broj ljudi mogao je pretpostaviti da će ovaj mladić iz Rastoka tri i po decenije kasnije biti najdugovječniji lider na Balkanu. Đukanović se nije libio i uspeo je ono što niko u regionu nije – da menja sve – i države, i saveze, i ideologije – a da uvek ostane na vrhu.

Đukanović je počeo kao tipičan predstavnik tzv. „mladih reformatora“ unutar komunističkog aparata. Podržan od strane Slobodana Miloševića, on i tadašnji tandem Momir Bulatović – Svetozar Marović preuzimaju vlast u Crnoj Gori u tzv. „antibirokratskoj revoluciji“. Kao mladi premijer (postavljen 1991. sa svega 29 godina), Đukanović podržava SFRJ i Miloševićevu politiku, učestvuje u sankcijskom švercu, a tokom rata u Hrvatskoj i BiH odlazi u Beograd, podržavajući politiku „srpskog nacionalnog interesa“.

Međutim, već sredinom 90-ih počinje njegov prvi veliki zaokret. Nakon sukoba sa Miloševićem 1997, Đukanović ubrzano napušta „jugoslovenski“ kurs i postaje ljubimac Zapada. U SAD i zapadnim medijima postaje simbol „mladog, proevropskog lidera“ naspram „zlog Beograda“. Američka administracija i NATO strukture otvoreno mu daju podršku. Taj proces kulminira podrškom SAD tokom i nakon referenduma 2006, gde upravo zapadne diplomate imaju ključnu ulogu u priznavanju rezultata na samoj granici praga – 55.5%.

U godinama nakon otcjepljenja, Đukanović ulazi u novu fazu – utapanja Crne Gore u euroatlantske strukture, ali bez demokratskog konsenzusa. Ulazak u NATO 2017. dogodio se bez referenduma, uprkos žestokim protestima i istraživanjima javnog mnjenja koja su pokazivala duboku podijeljenost u društvu. Ipak, Đukanović je svoju poziciju gradio kroz stari recept – kontrolu medija, tužilaštva, sudstva, izbornog aparata i ekonomskih poluga. Njegov DPS je formirao paradržavnu strukturu u kojoj je partija bila država, a država – privatna firma.

Đukanović je, tokom 30 godina, bio: -Komiunista i „jugoslovenski reformator“ -Nacionalni Srbin i podržavalac SFRJ -Crnogorski državotvorac i euroatlantski promoter -Zapadni partner i „borac protiv ruskog uticaja“. Sve ovo bez ijedne stvarne političke cijene. Ni jedna istraga, ni jedna ozbiljna politička kazna. Njegova kontrola nad institucijama omogućila mu je da svaku krizu pretvori u šansu za održanje vlasti.

Tek nakon izbora 2020. i poraza DPS-a na parlamentarnim izborima, kao i njegovog ličnog gubitka na predsjedničkim izborima 2023, Đukanović je zvanično napustio pozicije moći. Ipak, analitičari upozoravaju – njegove mreže, ekonomski uticaj i kadrovi u institucijama i dalje deluju. Za mnoge, on ostaje simbol kontinuiteta korupcije, otimanja države, i cinične politike bez ideologije. Kroz tri decenije, Đukanović je skidao i oblačio političke kapute kako vetrovi duvaju – iz Beograda u Brisel, od crvenih znački do NATO zastava. Jedino što nikada nije skidao bila je želja za apsolutnom kontrolom i vlašću.