Đido i njegov odnos prema Crnoj Gori: Zašto se Milovan Đilas i dalje proskribuje?

Početkom osamdesetih, Đido je svratio u jednu opštinu na istoku Crne Gore. Tražio je sobu u hotelu. Recepcioner odmah ode da javi upravniku ko je došao u goste, upravnik istog trena obavijesti predsjednika opštine - od koga sam i čuo ovu priču - a ovaj, ne časeći časa, nazove telefonom ni manje ni više nego Veljka Milatovića, tada čovjeka broj jedan u Crnoj Gori. Smijemo li dati sobu Đilasu, pitao ga je. Inteligentni, ekscentrični Veljko Milatović, koji je uvijek bio ne samo veliki Crnogorac, nego i liberal, odgovori da naravno može. I još će: - Zanimljiv je Đido, svašta on zna, popričaj malo s njim. - Prihvatam, ali da ti, Veljko, kažeš državnoj bezbjednosti da si mi ti predložio, da ne misle kako sam đilasovac. - Ne brini, reći ću im - obeća Milatović.

Ponekad razgovaram sa Aleksom Đilasom, ti razgovori mogu da traju satima. Ovoga puta, pak, sa beogradskim sociologom, sinom crnogorskog i jugoslovenskog revolucionara, antifašiste, pisca i disidenta Milovana Đilasa, nijesam razgovarala; odgovore na pitanja poslao mi je mejlom. Čitaoci Pobjede će, kazao je, tako dobiti preciznije odgovore. Aleksa Đilas rođen je 1953. godine u Beogradu. Ime je dobio po svom stricu, narodnom heroju. Filozofiju je studirao u Beogradu, Beču i Gracu. Političke nauke i sociologiju doktorirao je 1988, na Londonskoj školi za ekonomiju i političke nauke. Bio je gostujući naučni saradnik na Univerzitetu u Kelnu, na Univerzitetu Harvard i u „Vudro Vilson“ centru u Vašingtonu. U najznačajnijim svjetskim časopisima objavljivao je eseje i članke o jugoslovenskoj istoriji, politici i kulturi.

Pitanjima jugoslovenstva, raspada Jugoslavije i srpskim pitanjem bavio se u Osporavanoj zemlji: jugoslovenska revolucija, u Srpskom pitanju, u Razgovorima za Jugoslaviju, te u Raspadu i nadi. Šezdesetih godina prošloga vijeka Aleksa Đilas se, pričao mi je, sa djecom iz susjedstva često viđao u parku ispred Skupštine SFRJ, u blizini svog stana u Palmotićevoj ulici. - Moram kući ranije, imamo goste - rekao mu je jednom dječak sa kojim se igrao. Đilas je imao desetak godina i nije znao što tačno znači - imati goste. Porodicu najvećeg jugoslovenskog disidenta tih je godina malo ko posjećivao.

Aleksa Đilas nije bio voljan da za Pobjedu govori o onome o čemu je „mnogo puta pričao“. Kako bismo izbjegli ponavljanja, odlučili smo da razgovaramo o odnosu vjerovatno najznačajnijeg i najpoznatijeg Crnogorca 20. vijeka i njegovog zavičaja: zašto je, dakle, Milovan Đilas i dalje proskribovan u rodnoj Crnoj Gori i zašto mu ona ne prašta ono što je odavno oprostila drugima. Možda će mi zato, šalama prikrivajući gorčinu, Aleksa Đilas sasuti: Đido nije vaš!

Narodni heroj Jugoslavije, general Jovo Kapičić, ispričao mi je kako se Crna Gora do 1954. zorila statusom koji je Milovan Đilas imao u jugoslovenskom partijskom i državnom vrhu. - Drugi do Tita - govorili su. Nakon Trećeg plenuma, održanog januara 1954. godine, Crnogorci su se Đilasa lako odrekli. - Viđe li kako pade Đido - pitao je jedan svog komšiju. - Koji Đido - odgovorio mu je začuđeno. Zbilja - koji Đido?! Crna Gora je i prošle godine prećutala ono što nije sva svjetska štampa prije tri decenije: godišnjicu smrti Milovana Đilasa. - Što znači Crna Gora u ovom kontekstu? Vlada? Gradske skupštine? Kulturne i prosvjetne ustanove? Mediji? Političke partije, (sakloni, Bože)? Ili sve zajedno? - kaže Aleksa Đilas za Pobjedu. Čudno je, potvrđuje, što u Crnoj Gori ovim povodom nije bilo javnog skupa, svečane akademije. - U cjelini gledano, stav prema Đidu nije se promijenio. Zašto? Evo pretpostavke! Crnogorci su veoma okrenuti prošlosti, često imaju o njoj mišljenje koje su naslijedili od svojih roditelja. Ako se prisjetimo da je priličan broj Crnogoraca bio dio komunističkog, Titovog režima, a nemali broj njih u četnicima ili pristalice Informbiroa, vjerovatno da svojoj djeci, a i unucima, o Đidu nijesu lijepo govorili. Jer on je bio i partizanski komandant i najelokventniji borac protiv staljinizma poslije 1948; na kraju, i svjetski poznat kritičar partijske birokratije. Ipak, tokom posljednje tri decenije, a i dok je Đido bio živ, mnogi Crnogorci su se njime bavili – pisci i profesori, pesnici i akademici, slikari, novinari, istoričari - kaže Đilas.

POBJEDA: Ko? ĐILAS : Na brzinu sam sastavio listu: Dobrilo Aranitović, Matija Bećković, Ljiljana Bulatović, Ljubomir Đ. Đukić, Živko Đurković. Nikola Ivanović, Vasilije Kalezić, Branislav Kovačević, Boro Krivokapić, Dragan Lakićević, Borislav Lalić, Milan Maretić, Miloš Milikić Mido, Miljan Mojašević, Želidrag Nikčević, Branislav Otašević, Ilija Pavićević, Veselin Pavlićević, Branko Popović, Milan Popović, Marko Prelević, Vladimir Vojinović, Radmila Vojvodić, Miro Vuksanović, Nikola Zečević. Imamo čak dve Nikčevićke – Vas i rediteljku Snežanu, koja je o Đidu napravila televizijsku emisiju. A naslikali su ga Cvetko Lainović i Predrag Dragović. Najzad i sasvim na kraju, bavio sam se Đidom i ja - terazijski polu-Crnogorac.

POBJEDA: O Đilasu su, ispade, pisali samo pojedinci iz kulturnog života? ĐILAS: Pa, u pravu ste, uglavnom je tako. Ipak, spomenuću i osam crnogorskih generala, narodnih heroja – Svetozara Vukmanovića Tempa, Sava Drljevića, Boška Đuričkovića, Veljka Kovačevića, Voja Kovačevića, Gliga Mandića, Voja Nikolića i Vlada Šćekića – koji su tražili da se Đidu vrate odlikovanja koja su mu sudski oduzeta.

POBJEDA: Koja? ĐILAS: Orden Narodnog heroja, Orden narodnog oslobođenja, Orden Partizanske zvezde I reda, Orden zasluga za narod I reda i Orden bratstva i jedinstva I reda. Generali su svoj zahtev obrazložili time da su Đidova suđenja i kazne bile zasnovane na ideološkoj, a ne na pravnoj osnovi. Što je, naravno, i tačno i opštepoznato. Ali, odbili su ih i Stipe Šuvar 1990, u ime Predsedništva SFRJ, i 1992. predsednik Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić.

POBJEDA: Čudi li Vas što u Crnoj Gori nijedna državna nagrada ne nosi ime po Milovanu Đilasu? ĐILAS : Ne poznajem dovoljno političke i društvene prilike u Crnoj Gori da bih mogao da odgovorim na Vaše pitanje. U stvari, pre bih ja Vas kao znalca to trebalo da pitam. U Podgorici je jedna mala ulica nazvana po Đidu. Prolazi pored parka u kome je Titov spomenik. I šta bi Đido i Tito rekli na to što su tako jedan pored drugog? Đido ne bi imao ništa protiv, čak bi mu bilo zabavno, a za Tita nisam siguran. Uzgred, do Đidovog silaska s vlasti 1954, današnji Bulevar Svetog Petra Cetinjskog zvao se po njemu. Đido to nije odobravao, smatrajući da ne treba davati nazive ulica po živim ljudima. Naravno, ni ja ne odobravam.

A evo Vam priče o Đidovom rodnom selu Podbišću i opštini Mojkovac u kojoj se ono nalazi. U Mojkovcu je bilo kulturnih večeri i manifestacija posvećenih Đidu, sa kvalitetnim učesnicima i zanimljivim, vrednima sadržajima. I deo auto-puta je nazvan po njemu.

POBJEDA: Zašto auto-puta? ĐILAS: I meni je to čudno. Ali, eto, ipak je nešto učinila opština Mojkovac. Pre dvadesetak godina, u Mojkovcu je osnovan najpre centar „Milovan Đilas“, a onda je postao fondacija. Glavni inicijator i organizator bio je psihijatar dr Todor Baković – primarijus, autor više knjiga, direktor, ministar. U Mojkovcu i okolini, ali i šire u Crnoj Gori, bio je ugledna ličnost. Planirano je, ni manje ni više, da ta mojkovačka fondacija bude svetski centar za globalno izučavanje disidentskog pokreta. Već su se pravile skice za bungalove u Podbišću, u kojima će odsedati saradnici i učesnici konferencija – do detalja, do mokrog čvora.

POBJEDA: I? ĐILAS: Nisam se u to mešao. Ipak, predložio sam da se krene skromnije, malim koracima. Na primer, da se postavi tabla pored auto-puta koja pokazuje gde je rodna kuća Milovana Đilasa i da se do kuće napravi putić; kasnije da se opravi kuća koja je inače služila kao ostava za seno i kao štala, i da se u njoj izlože razna izdanja Đidovih knjiga, fotografije. Moj predlog je bio odbijen i odlučeno je da se krene velikim koracima. No, nije bilo ni novca ni podrške države i sve je ostalo u planovima, u snovima. Baković je preminuo, a na Đidovoj kući se srušio prvi sprat.

U Mojkovcu je 2012. ustanovljena književna nagrada i nazvana po Božu Bulatoviću, piscu i prevodiocu sa ruskog. Dodeljuje se godišnje, 13. avgusta, na Dan opštine Mojkovac. POBJEDA: Zašto ne po Milovanu Đilasu? ĐILAS: Ne znam, ne verujem da postoji zla namera. A mogle bi da budu i dve nagrade, i po Božu i po Đidu. Šalu na stranu, verovatno su Đidova biografija i delo suviše složeni i razgranati. Prosto zbunjuju, nerazumljivi su. A Bulatović je često dolazio u rodni Mojkovac, bio aktivista DPS-a, blizak Jevremu Brkoviću, borio se za nezavisnu Crnu Goru. Ljudi su ga poznavali, pamte ga, razumeju. Čak i ako se s njim politički ne slažu, blizak im je. No, opet kažem - ne znam.

POBJEDA: Advokat Nikola Barović mi je rekao da je 1979. godine delegacija Crne Gore prisustvovala beogradskoj sahrani njegovog oca, advokata Jovana Jora Barovića. Samo da ne govori Đilas, rekli su. Zašto je Crnogorcima bilo toliko važno da na toj sahrani Đilas ne govori? ĐILAS : Te 1979. je od Trećeg plenuma već bilo prošlo četvrt veka, ali je za to vreme Đido četiri puta suđen: proveo je devet godina u zatvoru. Nastavio je sa svojim disidentskim delatnostima – objavljivanjem kritičkih knjiga i članaka, davanjem intervjua. Mada je Joro bio blizak Đidov prijatelj i politički su se slagali, njegove veze sa Crnom Gorom nisu bile prekinute. Imao je tamo i mnogo poznanstava i mnogo klijenata, bio popularan. Vlastima u Beogradu i Titogradu nije se dopadalo to što se Joro druži sa Đidom i što širom Jugoslavije brani političke slučajeve. Ali protiv njega nisu ništa preduzimale. Nisu ni mogle – bio bi preveliki skandal i kod nas i u svetu. Pretpostavljam da se delegaciji činilo da bi Đidov govor dao sahrani jaku opozicionu dimenziju i da bi oni izgledali kao njegovi simpatizeri, čak istomišljenici. Ako ne u Beogradu, ono u Podgorici. Plašili su se.

POBJEDA: Samo strah? ĐILAS: U pravu ste: važnu ulogu igra karijerizam, ideološka isključivost i dogmatizam, a i neznanje i neobaveštenost.