Pet državnih zadataka za ozbiljnu evropsku Crnu Goru

Predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, u autorskom tekstu dostavljenom medijima, naveo je ključne zadatke koje bi Crna Gora trebala da ispuni da bi postala ozbiljna evropska država. Milatovićev tekst prenosimo integralno.

Evropski put Crne Gore ne znači samo puko ispunjavanje uslova. Crna Gora će ući u Evropsku uniju, ali je suštinsko pitanje kakva će Crna Gora biti kada postane njena članica. Naš cilj je uređena, solidarna i ekonomski snažna država. Posljednja dešavanja na političkoj sceni traže da na trenutak zastanemo i ozbiljno promislimo o aktuelnom momentu u pristupnim pregovorima i našoj reformskoj agendi. Ako želimo da ovaj proces uspješno privedemo kraju i zaista promijenimo društvo na bolje, što je naš proklamovani državni cilj, onda moramo sa punom pažnjom da sagledamo državne zadatke koji stoje pred nama. U mjeri u kojoj ih budemo uzimali za ozbiljno, u toj mjeri ćemo ići sigurnije ka evropskoj budućnosti kojoj težimo.

Danas više nije dovoljno samo reći da je Crna Gora najdalje odmakla u pregovorima. To jeste važno. Ali završnica ne traži samo štrikiranje ispunjenih uslova. Završnica traži snažnu državu i traži ozbiljnost političkog sistema. Traži sposobnost da se ključne odluke donose kroz dijalog, institucije i standard. Upravo zato evropski put Crne Gore ne znači prihvatanje bilo kog zakona pod pritiskom i bez rasprave, ili kao puko ispunjavanje uslova.

Prvi veliki državni zadatak je izborna reforma. Izborna reforma je jedan od ključnih prioriteta pristupnih pregovora Crne Gore sa Evropskom unijom. Njen značaj potvrđuje i činjenica da je ovo pitanje dio naše Reformske agende. Ona nije pregovaračko poglavlje u užem smislu, ali jeste ogledalo naše institucionalne stabilnosti i ukupne zrelosti kao parlamentarne demokratije koja teži punopravnom članstvu. Zbog toga se prema njoj ne smije odnositi kao prema sporednoj tehničkoj temi. Izborna reforma je pitanje povjerenja građana u državu, pitanje povjerenja u izborni proces i pitanje spremnosti političkih aktera da pravila igre postave tako da budu jača od bilo čijeg trenutnog interesa.

Građani Crne Gore imaju pravo na izborni sistem u koji mogu da vjeruju. Imaju pravo na pravila koja ulivaju sigurnost i legitimitet. Imaju pravo na državu koja umije svoju demokratiju da unaprijedi prije nego što uđe u Evropsku uniju. Imamo pravo da glasamo za ljude zato što ih poznajemo i zato što im vjerujemo na otvorenim listama. Zato izborna reforma nije pitanje procedure. To je pitanje kredibiliteta Crne Gore, članice EU. U susret izborima koji su planirani 2027. godine, izborna reforma mora da bude dovršena do juna ove godine. To je rok koji je praktično već pred nama.

Zato se postavlja logično pitanje, kako u svega nekoliko mjeseci završiti ogroman posao u ovoj oblasti, od sređivanja biračkog spiska do uvođenja otvorenih lista koje sam već davno inicirao, ako je skupštinski Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu potpuno neaktivan? Kako doći do političkog konsenzusa o sveobuhvatnoj, kvalitetnoj i održivoj izbornoj reformi, ako ključni institucionalni kanal komunikacije nije u funkciji?

Odgovor je u obnovi punog institucionalnog rada i u spremnosti da se oko najvažnijeg pitanja demokratije pokaže odgovornost. Drugi veliki državni zadatak su izmjene Ustava. Kako bi se postiglo usklađivanje sa evropskim standardima u oblasti pravosuđa i prilagodio naš pravni okvir novoj evropskoj realnosti Crne Gore kao punopravne članice Evropske unije, prije učlanjenja biće neophodne izmjene Ustava. To pitanje će, kao i izborna reforma, biti test odgovornosti naše demokratije, odnosno test spremnosti političkih aktera da kroz konstruktivan dijalog dođu do najboljih rešenja.

Ustav je dogovor o tome kako država razumije samu sebe, kako štiti podjelu vlasti, kako uređuje pravosuđe i kako čuva prava svojih građana. Zbog toga je potpuno prirodno i ispravno što Ustav predviđa da je akt o promjeni Ustava usvojen u Skupštini, ako za njega glasa dvije trećine svih poslanika. Ta odredba nije prepreka. Ta odredba je izraz političke mudrosti. Ona poručuje da se najvažnija pitanja ne rješavaju nekom većinom, nego društvenim konsenzusom. Kako obezbijediti neophodnu dvotrećinsku većinu u ovakvoj parlamentarnoj i institucionalnoj krizi? Kako osigurati visok stepen građanskog jedinstva u odnosu na ključne ustavne izmjene, ako je povjerenje između vlasti i opozicije u Skupštini svedeno na minimum?

Ovo je pitanje zrelosti države i svih njenih građana. Zato je sada važno da se pitanje ustavnih izmjena ne gura u logiku dnevnopolitičkog nadgornjavanja, nego da se vrati tamo gde mu je mesto, u prostor ozbiljnog i poštenog društvenog dijaloga. Evropska unija neće cijeniti samo ono što piše u ustavnim amandmanima. Cijeniće i način na koji smo do tih rješenja došli. Cijeniće da li smo pokazali da umijemo da gradimo dogovor.

Treći veliki državni zadatak je funkcionalan Ustavni sud. Mnogo puta je u javnom diskursu istaknuto, evropski partneri nam to u kontinuitetu sugerišu, ali i pored svih apela stiče se utisak da je potrebno ponoviti istinu: bez kompletnog Ustavnog suda vladavina prava u Crnoj Gori je na klimavim nogama, a naš evropski put je suštinski ugrožen. Ustavni sud nije samo važna institucija, već najvažnija sudska instanca kada je riječ o zaštiti ustavnosti. Kada Ustavni sud nije u punom kapacitetu, tada nije oslabljen samo jedan dio sistema. Tada je ugrožen čitav pravni poredak, oslabljena je sigurnost građana. Tada se slabi povjerenje u institucije i šalje se signal da država još nije završila ni one osnovne poslove bez kojih nema ozbiljne vladavine prava.

Još 3. decembra prošle godine Skupštini je upućen predlog za izbor jednog sudije Ustavnog suda i još se očekuje drugo glasanje o njemu. Drugi kandidat za sudiju Ustavnog suda predložen je 5. marta, nakon što prvo predloženo ime nije dobilo potrebnu podršku u Skupštini, iako je imalo najbolje reference u odnosu na druge kandidate. Kakvu poruku šalju poslanici u crnogorskom Parlamentu ovolikim prolongiranjem pitanja koje je od suštinske važnosti za učvršćivanje temelja vladavine prava u Crnoj Gori? Da li je afirmativno za predvodnicu pristupnih pregovora da krajem prvog kvartala završne godine pregovora nema kompletan i u potpunosti funkcionalan Ustavni sud?

Ono što je najvažnije jeste da ovo pitanje konačno izmjestimo iz zone partijske trgovine. Ustavni sud ne može biti adresa za zastupanje partijskih interesa. On mora da bude nezavisna instanca za zaštitu ustavnosti, koju čine oni sa najboljim referencama. Sve drugo vodi poruci da čak i tamo gdje država mora da bude najčvršća, ostavljamo prostor za politizaciju. To sebi ne smijemo da dozvolimo u ovoj fazi evropskog puta.

Četvrti veliki državni zadatak je puno usklađivanje zakona sa pravnom tekovinom Evropske unije i sa standardima zaštite ljudskih prava. Ovdje dolazimo do pitanja koje je suštinsko za razumijevanje samog evropskog procesa. Vratio sam Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbednost, zbog problematičnosti odredbi o mjerama tajnog nadzora, kao i Zakon o unutrašnjim poslovima, koji nije usklađen sa Opštom uredbom Evropske unije o zaštiti podataka, GDPR, i Direktivom Evropske unije o sprovođenju zakona.

Kada god želimo da najjasnije sagledamo neki fenomen, dobro je da se vratimo izvoru. Priča o proširenju počinje kopenhaškim kriterijumima koje svaka država kandidat mora da ispuni da bi postala punopravna članica Evropske unije. Politički, ekonomski i pravni kriterijumi čine okvir u kojem se kreće svaka država kandidat koja želi da postane dio evropskog kluba. U okviru političkih kriterijuma posebno se izdvajaju stabilnost demokratskih institucija i poštovanje ljudskih prava. Upravo tu je i mjerilo za svaki ozbiljan zakon koji donosimo.

Zato je potpuno legitimno i potpuno potrebno postaviti pitanje, da li su poslednje verzije ovih zakona na liniji poštovanja ljudskih prava kao jednog od elemenata kopenhaških kriterijuma? Da li se na taj način, proizvodi reputaciona šteta za Crnu Goru u očima država članica, koju posle nećemo lako popravljati. Evropski put Crne Gore ne znači prihvatanje bilo kog zakona pod pritiskom i bez rasprave. Upravo suprotno. Evropski put znači da se svaki zakon mjeri usklađenošću, odnosom prema pravima građana i sposobnošću da izdrži i domaći ustavni test i evropski pravni test. Država koja želi da bude članica Evropske unije mora prva da pokaže samodisciplinu u odnosu prema ovakvim zakonima.

Peti veliki državni zadatak je izgradnja imidža buduće države članice. Na kraju, ali nimalo manje važno, ne smijemo izgubiti iz vida da države članice pažljivo prate dešavanja u našoj državi i da im ona pomažu u oblikovanju stava o ukupnoj demokratskoj spremnosti Crne Gore da postane punopravna članica Evropske unije. Ovo je pitanje kredibiliteta, povjerenja i utiska koji ostavljamo kao država koja tvrdi da je spremna da sjedne za isti sto sa najuređenijim evropskim demokratijama.