Podgorička magla: Dugovi prema Zagrebu

Ministarstvo vanjskih poslova u Podgorici uvjerava domaću javnost da sastanak s hrvatskim kolegama „nije odložen“, iako je svima uključenima jasno da se stvari – opet – razvlače kao žvaka ispod stola. Tema? Ništa „nevažno“: odšteta za utamničene Hrvate u logoru Morinj i povratak školskog broda „Jadran“.

Dok je Zagreb već formirao vladinu komisiju za povrat broda, Podgorica se ponaša kao student koji još nije otvorio knjigu, ali tvrdi da je „gradivo pod kontrolom“. Razlog? Teško je izbjeći utisak da nije riječ o taktici nego o kapacitetu – ili preciznije, o njegovom nedostatku. Hrvatska pravna argumentacija o pripadnosti „Jadrana“ očigledno je tvrđi orah nego što su u Podgorici očekivali.

To uporno odugovlačenje nije samo diplomatski faux pas, već simptom dubljeg problema: selektivnog pamćenja. Crna Gora kao da računa na to da će vrijeme, kao i obično na Balkanu, odraditi posao umjesto institucija. A vrijeme, međutim, ima nezgodnu naviku da podsjeća.

Hrvatska je, na primjer, svojevremeno izostavila Crnu Goru iz tužbe za genocid – potez koji se danas čita više kao politička naivnost nego kao državnički pragmatizam. Još zanimljivije, Zagreb nikada nije ni otvorio pitanje ratne odštete prema Podgorici. U prevodu: račun nije ni ispostavljen, a kamoli plaćen.

U međuvremenu, Podgorica se elegantno „lišila“ odgovornosti za agresiju na Dubrovnik, Cavtat i Konavle. Spaljene kuće, ubijeni civili i razoreni jug Hrvatske ostali su bez stvarne, materijalne satisfakcije. Umjesto toga, dobili smo političku koreografiju pomirenja – bez realnog finansijskog pokrića.

Kad smo već kod pokrića, vrijedi se prisjetiti i jedne gotovo filmske epizode s početka dvehiljaditih. Uvođenje eura u crnogorski platni sistem 2002. godine nije bio čin spontanog ekonomskog prosvjetljenja, već logistički poduhvat u kojem je ključnu ulogu odigrao Zagreb. Avion Deutsche Banke sletio je u Ćilipe sa desetinama paleta gotovine, koje su potom, u diskretnoj operaciji s hrvatskim vozačima i obezbjeđenjem, prebačene u Podgoricu. Novac je stigao, država je preživjela, a zahvalnost – kao i često – isparila.

Da ironija bude potpuna, Hrvatska je Crnoj Gori bila i svojevrsni sponzor na putu ka članstvu u NATO, lobirajući i politički i logistički. Pomogla joj je i u procesu razdruživanja od Srbije, pružajući podršku koja nije bila ni simbolična ni jeftina. Čak su i crnogorski oficiri školovani u Hrvatskoj – uključujući i neke koji su početkom devedesetih nosili uniforme JNA na dubrovačkom ratištu.

Rezime odnosa Zagreba i Podgorice, kada se ogoli od diplomatskog celofana, izgleda ovako: Hrvatska je sistematski davala, Crna Gora selektivno pamtila. I sada, kada na sto dolaze konkretna pitanja – logor Morinj, brod „Jadran“, ratna odgovornost – Podgorica bira staru taktiku: odloži, relativizuj, razvodni.

Problem je samo što takva politika možda prolazi u domaćem medijskom balonu, ali u ozbiljnoj međunarodnoj areni ostavlja utisak države koja bi željela sve benefite zapadnog kluba, ali bez suočavanja sa sopstvenim računima. A računi, kako god ih neko pokušavao sakriti u ladicu, na kraju uvijek dođu na naplatu.