Niskokalorični fašizam: Crna Gora na prekretnici

Crna Gora danas živi jedan od najtežih trenutaka svoje moderne političke istorije. Suočena je sa egzistencijalnom krizom, iako na površini sve izgleda relativno stabilno. Obećanja o brzom evropskom putu i hvalospjevi o progresu Crne Gore samo su dio pokušaja da se ružna, autoritarna priroda političke izvršne vlasti prikrije i maskira.

Nakon više-manje naivnih poteza, crnogorska parlamentarna opozicija, njen ključni dio DPS, polako prestaje da bude saučesnik u simulaciji normalnosti. Normalnosti u kojoj se prijeti progonom, u kojoj se zatvara bez suda i bez prava, o pravdi da i ne govorimo. Taj potez može biti emancipatorski, uzgred budi rečeno jedini opravdan i moguć, jer ruši posljednje uporište vladajuće koalicije u Crnoj Gori – održavanje privida normalnosti.

Naravno, sama po sebi blokada skupštinskih tijela ne znači mnogo ako je ne prati nadogradnja političke akcije. Na parlamentarnoj opoziciji je da otvori dijalog sa svima kojima je Crna Gora na srcu – uključujući nevladin sektor, medije, intelektualce, vanparlamentarne stranke, ali i one koje će to tek postati – o tome kako se pripremiti za naredne izbore. Jednako je važno da se nova politička realnost, oslobođena ružičaste fasade, jasno komunicira našim međunarodnim partnerima.

Povratak na redovnost u političkom životu u trenutku kada su usvojene neustavne i antievropske izmjene zakona o MUP-u i Agenciji za nacionalnu bezbjednost značio bi samo davanje novog kruga legitimiteta. Upravo zato su povici protiv ovakvog opozicionog poteza ujedno i najbolji pokazatelj da je pogodak napravljen. Najdalje u tome, čini se, otišao je vladajući PES – politička struktura koja hrli u političku propast.

Vapaji da opozicija koči evropske integracije ipak vrijeđaju elementarnu sposobnost političkog rasuđivanja. Razumije se, PES je u autodestrukciji pošao i korak dalje: odriču se čak i sopstvenih članova i funkcionera koji su za tu stranku bili kakva-takva ulazna karta u crnogorsko biračko tijelo. Opozicija sebi ne smije dozvoliti reprizu dogovora o popisu, niti – još manje – dogovora o Ustavnom sudu.

Vraćajući se na Karla Popera i njegov čuveni paradoks tolerancije, vrijeme je da crnogorska politička scena, a prije svega opozicija, razumije jednostavnu stvar: tolerisati fašizam znači uzgajati ga i podržavati. Na to niko od nas nema pravo.