Potrebno je definisati uslove za vršenje vlasti u Crnoj Gori

Oko izborne reforme u Crnoj Gori danas je osnovna dilema da li uvesti otvorene liste ili ne. Otvorene liste bi bile doprinos demokratiji, slobodi i smanjenju mogućnosti da vlast vrše oni koje narod ne želi. Ipak, samo po sebi, to ne bi bilo dovoljno za obezbjeđenje kompetentne vlasti.

Rijetko gdje u svijetu, kao i u Crnoj Gori, postoje decidni propisi koji određuju ko može biti ministar ili poslanik. Opis poslova i uslovi radnog mjesta (sistematizacija) postoje za sve djelatnosti, osim za ministre i poslanike. Ispada da poslanik i ministar može biti ko god hoće. To znači da državom može upravljati bilo ko, iako nema potrebne kompetencije za to.

Država se može odbraniti od takvog modela, samo jasnim propisivanjem uslova za ta “radna mjesta”. Političari dobijaju legitimitet izborom od naroda, bez obzira na potreban nivo kompetencije. Zbog toga neke države kombinuju, u mogućoj mjeri, demokratiju i stručnost. Najuspješnije države se ne oslanjaju samo na politiku. One se često oslanjaju na sistem, tako što vrše ekstremnu selekciju državnih službi, uz kontrolu naroda.

Kod njih nekompetentni teško dolaze na vlast, jer kompetentni imaju apsolutnu prednost. Južna Koreja meritokratski sistem sprovodi unutar demokratije, tako što se mora položiti izuzetno ekstreman državni ispit, da bi neko mogao/bio vlast. U Singapuru država prati najbolje studente, menadžere, privrednike i dovodi ih u javnu službu. Tamo su ministri vrhunski stručnjaci. Njemačka to radi putem jakih institucija i državne administracije. Tamo ministri donose konačne odluke na bazi podloga i analiza vrhunskih stručnjaka.

Švajcarska postiže stabilnost i odgovornost stalnom kontrolom, obavezivanjem političara da budu radni i kompetentni. Iracionalno je da poslanici glasaju o Prostornom planu, Budžetu ili nekom tematskom zakonu, a da nemaju potrebne kompetencije o tome. To nije kvalitetna demokratija, već njena degradacija. Demokratija se sabotira, ako odluke donosi onaj koji nije kompetentan za to.

Posebno važno je, da su u svim uspješnim državama institucije jače od pojedinaca ili partija. Proizilazi da za dobru vlast nedostaje sistematizacija radnih mjesta za poslanike i ministre. To su sada jedine dužnosti koje nemaju nikakve uslove za obavljanje poslova za koje su zaduženi. Ministri, posredno birani/postavljani, trebali bi ispunjavati određene konkretne uslove, kao za sva ostala radna mjesta (obrazovanje, znanje i dokazano iskustvo).

Poslanici, neposredno izabrani, pripadaju širem kontekstu demokratije, ali bi morali biti osposobljeni/obrazovani/obučeni za posao koji rade. Kako može da radi neko nešto što ne zna? Vršenje vlasti je drugi dio demokratije, koji bi morao biti definisan i kontrolisan. U Crnoj Gori, prema Ustavu, poslanik može biti državljanin Crne Gore sa preko 18 godina, i da je izabran na izborima. I samo su to propisani uslovi.

Iskustva govore da političke partije apriorno ne angažuju stručne ljude. Postale su rijetke situacije kada se poklapa kompetencija i politička podobnost. Obezbjeđenje kompetencije ministara i poslanika trebala bi biti obavezna nadgradnja demokratije. Održivost države ne može se obezbijediti ako njene institucije ne funkcionišu etički, profesionalno i nezavisno.

Kada zapošljavanje i položaj postaju zavisni od sposobnosti, tek tada sistem postaje održiv. Dobar bi bio početni korak da Ustav i zakoni propišu uslove za ministre i poslanike, tako da osim državljanstva i starosti obuhvata i kompetencije. Uz dužno poštovanje mladosti, to ne bi trebalo biti osnovno pravilo, već izuzetak. U Kraljevini Crnoj Gori poslanik je, na primjer, mogao biti tek sa napunjenih 40 godina, što jasno asocira na iskustvo.

Ministra predlaže premijer, potvrđuje Skupština, bez striktno definisanih uslova za rad. Znači da svako ko dobije samo političku podršku može biti ministar. Politička funkcija je samo prethodno političko povjerenje, a ne i tapija za sposobnost za obavljanje poslova. U takvoj situaciji dešava se da narod nevoljno bira predstavnike, a ne kompetentne.

Ako se sposobnost ministra procjenjuje samo politički, a ne stručno i zakonski, to bi nažalost značilo da neko ne mora biti stručan za posao koji obavlja. Pilot mora znati upravljati avionom, hirurg mora znati operisati, svaki zanatlija mora znati svoj zanat. Samo ministar i poslanik ne moraju. To je velika nepravda i teret demokratiji, koji bi se trebao ispravno riješiti.

Minimalno je da se obezbijedi test znanja kao uslov za obavljanje posla. Još bolje je uvesti obavezan državni ispit za poslanike i ministre iz ustava, ekonomije, politike javnih finansija, za svojevrstan dokaz kompetencije. Zato što ne može neko da radi nešto što ne zna. Poslanik koji bira Vladu i donosi zakone mora razumjeti državu, pravo, ekonomiju, privredu. Za to je potrebno neko odgovarajuće obrazovanje i duže radno i životno iskustvo.

Minimalni postupak bi trebao biti da svi poslanici i ministri prođu bar ispite “državne akademije”, kako bi se osposobili za svoj posao. Moralo bi se utvrditi koliko/koji političar ispunjava te uslove, u odnosu na kriterijume: obrazovanja, sposobnosti, stečenog i dokazanog iskustva. Kompanije koje imaju nestručne direktore bankrotiraju odmah. Države nekompetentne vlasti najprije stagniraju i na kraju bankrotiraju.

Sve države koje vode računa o kompetentnosti su visoko razvijene. Države u kojima bilo ko može vršiti vlast su neodržive. Ovaj tekst nije kritika sama za sebe, već inicijativa za razmišljanje kako bi bilo dobro da se radi. Državu u kojoj vlada princip: “Zaposlen sam ali ne radim”, definisao je kroz 14 karakteristika Lawrence Britt: ”1-Kontinuirano naglašavanje nacije; 2-Nepoštovanje ljudskih i građanskih prava; 3-Identifikacija takozvanog “neprijatelja”, ”izdajnika” u cilju mobilizacije masa; 4-Dominacija vojske/militarizam; 5-Osioni seksizam; 6-Kontrola medija/cenzura; 7-Opsjednutost “nacionalnom bezbjednošću”; 8-Bliska veza između crkve i vlasti; 9-Zaštita interesa vlasnika kapitala; 10-Sindikati su ograničeni, kontrolisani ili eliminisani; 11-Omalovažavanje intelektualaca i umjetnika, davajući im etikete izdajnika i državnih neprijatelja; 12-Opsjednutost osvetom i kaznom; 13-Razulareni kronizam (dodjeljivanje privilegija i favorizovanog statusa ljudima zbog njihove političke moći ili veza) i neobuzdana korupcija; 14-Namješteni izbori”.

Ovi principi definišu režim u bilo kojoj državi. Bilo bi lijepo da se potrudimo, da u Crnoj Gori amortizujemo ove Lawrenceove teze u odnosu na potrebe/stanje, tako da najbolji među nama budu poslanici i ministri. E, tada bismo mogli i lakše “bratski da živimo”.