Crna Gora ignorira globalnu energetsku krizu dok cijene rastu

Mjesto radnje priče koja bi se uklopila u stranice najmaštovitije fikcije dešava se između Brisela, koji računa nove troškove goriva od tri milijarde eura u jednoj sedmici i Teherana koji prijeti trajnim zatvaranjem Hormuškog moreuza. Vlada Crne Gore okupila je kolektivnu mudrost i došla do zaključka koji će jednog dana zbunjivati istoričare, iskazanog u odluci da se ne preduzme ništa. Situacija se, uvjeravaju javnost, pomno prati.

U ovom tačno određenom trenutku globalne energetske krize, praćenje cijena nafte u realnom vremenu dobrovoljno obavlja gotovo svaki pismeni građanin, od tinejdžera koji je na TikToku otkrio svijet robnih fjučersa do penzionera u predgrađu koji svakog jutra odšeta do benzinske pumpe. Poruka ministarstva da i ono "prati" cijene u takvim okolnostima zvuči kao da se govori o hobiju koji dijeli s velikim brojem građana. Dakle, nimalo ohrabrujuće, kako bi najava neke malo preduzimljivije politike mogla da zvuči.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen juče je stala pred Evropski parlament i iznijela brojke toliko oštre da gotovo nijesu ni zahtijevale komentar, rekavši da su cijene gasa od početka mjeseca veće 50%, nafte 27%, pri čemu je zajednički račun EU za uvoz goriva čak tri milijarde eura veći nego prije deset dana. Svako imalo ozbiljno ministarstvo finansija na kontinentu sada testira smanjenje akciza, modelira subvencije za potrošače i diskretno konsultuje Međunarodnu agenciju za energiju.

Crnogorski premijer je, u međuvremenu, saopštio da država ima rezerve goriva za oko dva mjeseca, uvjeren da će to umiriti građane, a slično je naveo i ministar finansija. Preporučena strateška rezerva Međunarodne agencije za energiju, odnosno minimalni prag ispod kojeg se država smatra operativno izloženom, iznosi 90 dana. Razlika predstavlja zonu između poremećaja kojim se može upravljati i krize koja za jedan vikend isprazni pumpe.

Predstavljati dvomjesečne zalihe kao ohrabrujući podatak, uz odsustvo ozbiljnog upozorenja rečeno jezikom finansija je materijalno pogrešno predstavljanje. Laički prevod zahtijevao bi neke od malo grubljih termina kakvih medijski prostor ipak treba da bude pošteđen, kad već parlamentarne diskusije nijesu. Nizu ohrabrujućih poruka pridružio se činovnik Ministarstva finansija koji je ocijenio da je cjenovni vrhunac prošao, ističući da su cijene bile stabilne tri uzastopna dana, otprilike onako kao što je četiri uzastopna dana Titanik mirno plovio. Tri dana bočnog kretanja nakon istorijskog skoka, uz rat koji bjesni i otvorene prijetnje lancima snabdijevanja su pauza između činova.

Postoji pojam u bihevioralnoj ekonomiji za ono čemu svjedočimo na nivou politike, a to je pristrasnost normalnosti, odnosno, u ovom slučaju, institucionalna sklonost da se potcjenjuju vjerovatnoća i razmjere poremećaja sve do trenutka kada ga više nije moguće ignorisati. Tako su civilizacije čiji se nestanak danas izučava propuštale da se pripreme za stvari na koje su ipak bile upozorene. Kod pojedinca se takav odnos prema stvarnosti može pravdati brojnim faktorima, ali za jednu vladu to je najskuplji impuls kojem može da se prepusti.

Cijena djelovanja u ovom trenutku bila bi skromna, jer bi zahtijevala privremeno smanjenje akciza. Cijena prekasne reakcije biće mnogo veća i mnogo teža za ispravljanje. Čak i po mnogim pitanjima sve više razjedinjena EU je svjesna toga i upravo zato se sada bavi neglamuroznim, ali važnim poslom koji uključuje plaćanje male cijene danas da bi se izbjegle katastrofalne posljedice sjutra. Premijer i ministar finansija, gledajući istu zapaljenu mapu svijeta, ipak su zaključili da je uzbuna na kontinentu pretjerana i nadaju se da će sve samo proći.

U savršenom, bez ikakvog trenja postignutom saglasju dvojica funkcionera, odgovorna za visoke akcize, kroz neko zapanjujuće podudaranje temperamenta i interesa, ipak su zaključili da svijet izvan njihovog konsenzusa jednostavno pretjeruje.