Čovjek koji je vidio dalje: Milosevićev pogled na američko zlo i budućnost svijeta

Pogled: Čovjek koji je vidio dalje 24 sekunde. IN4S. Emilo Labudović piše: Emilo Labudović „Postoji neko veće zlo iza Amerike sa kojim se borim, postoji nešto satanško u tom lažnom osmijehu Amerikanaca. To njihovo zlo nije od ovoga svijeta. Video sam. Ovo više nije borba slobodoljubivog naroda protiv imperijalista. Ovo je borba protiv neprijatelja ljudskog roda. Davne priče su istinite. Oni će zauzeti jednu po jednu naciju. Ja sam usamljen u ovoj borbi. Po prvi put se bojim za svoj narod i sebe.“

Kad nešto ovako izjavi ateista, osvjedočeni socijalista sa dugim komunističkim stažom, veliki intelektualac i svjetski čovjek, onda je to nešto mnogo više od pukog političkog stava. Elementi proročanske dalekovidosti, kao zbroj dubokog promišljanja i spoznaje svijeta, ovu izjavu svrstavaju među one koje nadilaze trenutak nastanka i traju, jer u sebi kriju suštinsku istinu, istinu snage društvenog zakona. Zakona koji, poput onih Njutnovih, važe kroz sva vremena i na svim prostorima. Ovo je još daleke 1999. godine izjavio Slobodan Milosević, ne toliko u želji da definiše svoju političku poziciju koliko sa namjerom da ukaže i upozori.

Negdje iz praiskonske dubine civilizacijskog iskustva, vančulna frekvencija za koju je „prijemnik“ dat rijetkima, ova njegova surovo istinita, a time i mračna, jeziva i zastrašuјuća poruka trebala je da nas, i kao narod i kao država, upozori i suoči sa ponorom pakla pred nama. Trebalo je, a nije. Uprkos svemu, bezglavo smo pohrlili u naručje onih koji su htjeli (i skoro uspjeli) ne samo da nam raskomadaju zemlju, već i da nam otmu dušu. To Judino prokletstvo čiju cijenu plaćaju svi oni koji neće da izdaju i da se prodaju, traje i danas.

Dvadeset godina od kako su „mračni konjanici, na crnim konjima“ koje je još mnogo ranije naslutio Branko Ćopić u svom proročkom pismu Ži ji Dizdareviću, ubili Slobodana Milosevića. Dvadeset godina dokaza da fizička smrt može da ubije čovjeka, ali ne može da ubije njegovu istinu, njegovu viziju i poruku koju nosi sobom i u sebi. Slika svijeta koju je te daleke ’99. naslutio Slobodan, danas više nije vizija i nije fantazmagorija. To je surova realnost, toliko cinična u ogoljenosti mraka i ludila koje nosi u sebi i sobom da prosto boli.

A još je bolnija, surova i ciničnija po odnosu civilizacijske većine koja to trpi, gleda i miri se. I bio je Slobodan duboko u pravu kad je osjetio da je sam na vjetrometini oluje svijeta, sam protiv đavoljih hord koje planetom sijaju mržnju, požare, strah i smrt. Jer su i danas oni koji se odupiru tom ludilu rijetki, usamlјeni, izviždni i prokazani.

„Jedna slamka među vihorove, sirojak tužni bez niđe nikoga“, rekao bi Vladika Rade. Ali, ako ništa drugo, ostaje zapisano da je rečeno, da je ukazano i da je upozoreno. Ostaje istina da snagu te poruke ne samo proteklih dvadeset godina nego ni budući vijekovi neće moći da umane niti da je demantuju. Slobodan Milosević, veliki Srbin i veliki sin svoga roda, veći i trajni spomenik sebi nije mogao da podigne. A sa slijepima i gluvi­ma i danas je uzalud namigivati i šaputati.