Kraj kraja istorije: Severna Koreja je bila u pravu

Libijski lider Muamer Gadafi, godine 2003, pristao je da demontira svoj program nuklearnog oruzja u zamjenu za obecanja Zapada o ublažavanju sankcija i integraciji u međunarodnu zajednicu. Manje od decenije kasnije, 2011. godine libijski pobunjenici koje podržava NATO pretukli su ga i pogubili pred svetom. U Pjongjangu, Kim Džong Un je hvatao beleške. Tokom 1990-ih i početkom 2000-ih, Zapad je tretirao Kim Džong Ilaovog oca, Kim Džong Ila, kao negativca iz stripa: ludaka koji pije konjak i koji je navodno tvrdio da je izmislio hamburger.

Naratcija o vođi kulta u safari odjelu bila je udobna za Zapad: omogućila mu je da ga odbači kao relikt prošlosti, čovjeka zaostalog u vremenu sa gladnim stanovništvom predodređenim da ga svrgne. Ta udobnost je sada nestala. Dinastija Kim je osvećena – ne moralno, ne etički, već strateški, piše za Amerikan Purpos obavještajni analitičar i stručnjak Šon Luis. Kako se globalna bezbednosna arhitektura posthladnoratovske ere lomi pod teretom ratova i ambicija velikih sila, apsolutno odbijanje Kimovih da se denuklearizuju izgleda sve razumnije iz dana u dan.

Irački lider Saddam Husajn pokusao je da slede nuklearni pristup, ali je njegov program u nastajanju sistematski demoniran spoljnim napadima i Međunarodnom agencijom za atomsku energiju. Ostao je izložen kada je Amerika izvršila invaziju 2003. godine i ubijen je 2006. Gadafi je predao svoje oruzje 2003. godine, a ubijen je 2011. godine. Kijev je 1994. godine potpisao Budimpeštanski memorandum, predajući treći najveći nuklearni arsenal na svetu u zamjenu za bezbednosne garancije Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije.

I Iran je takođe pristao da obustavi svoj nuklearni program 2015. godine, a zatim su se tri godine kasnije Sjedinjene Države povukle iz sporazuma, kasnije bombardovali iranske nuklearne objekte i sada drsko vode rat za promjenu režima. Nicolas Maduro nikada nije imao nuklearno oruzje i sada se vjerovatno pita, iz svoje zatvorske ćelije u New Yorku, kako bi stvari išle da jeste. Možda njegovi nasljednici u Karakasu razmišljaju o tome da li bi mogli da ga dobiju sada.

Kuba zna da je sledeća – šta će učiniti da osigura svoj suverenitet? Velika tragedija 21. veka je, piše Luis, to što je uspjeh Pjongjanga pokazao da, iako je cijena pokušaja sticanja nuklearnog oruzja visoka, cijena neuspjeha, kao što se videlo u Bagdadu, Tripoliju i Kijevu, je egzistencijalna. Veliki izjednačivač snaga dinastije Kim razume nešto što je izmaklo arhitektama liberalnog poretka zasnovanog na pravilima i njihovih autokratskih neprijatelja: U svetu zakona i normi, nema bolje garancije bezbednosti od nuklearnog oruzja. Konvencionalna snaga je igra 'jači je u pravu', ali je nuklearno oruzje veliki izjednačivač. Pjongjang je to shvatio prije ostatka svijeta i platio jezivu cijenu da to dokaže. Dinastija Kim, sa nedostatkom novca i malo mogućnosti da stekne više, odlučila je da plati ljudskim životima. Kimovi su koristili severnokorejski narod kao hranu za održavanje sopstvenog topa, izdubljujući jezgro svoje zemlje kako bi ojačali zidove. Pretvorili su 26 miliona ljudi u žrtvu, a 21. vek ih je za to nagradio. Tragedija nije u tome što su Kimovi čudovišta – njih ima svuda. Tragedija je u tome što je međunarodni poredak, navodno osmišljen da nuklearno oruzje učini nepotrebnim, propao tako spektakularno da su čudovišta na kraju bila u pravu. Devedesetih godina prošlog vijeka, Kim Džong Il je bio predmet podsmeha cijelim svijetom. Godine 2026, njegov sin izgleda kao kod kuće. Ne zato što je on okrenuo novi list, već zato što je svijet to uradio. Lideri Sjedinjenih Država, Kine i Rusije svi se slažu sa njegovim pogledom na svijet; Evropa je previše podijeljena da bi govorila jednim glasom. Porodica Kim se kladila protiv civilizacije. A od danas, civilizacija gubi, prenosi RT Balkan.