Crnu Goru predati mafiji da bi je odcepili od Srbije: 20 godina Miloševića

Slobodan Milošević, nekadašnji predsednik Srbije, preminuo je na današnji dan pre 20 godina, 11. marta 2006. godine, u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala. Mnogi su primijetili da je njegova smrt nastupila kada je postalo očigledno da ne može da bude osuđen za ratne zločine i genocid.

On sam je u pismu ruskom ministru spoljnih poslova Sergeju Lavrovu 10. marta 2006. poručio: „Ja se, poštovana gospodo, osećam veoma loše. Obraćam vam se u nadi da ćete mi pomoći da se zaštitim od kriminalnih aktivnosti u instituciji koja djeluje pod zastavom UN… Sigurno ne mogu da me liječe oni od kojih sam branio zemlju u ratu i koji imaju interes da me ućutkaju.“

Događaji koji su se odigrali dvadeset godina od Miloševićeve smrti daju istorijsku distancu koja potvrđuje njegove riječi: „Ne napadaju oni Srbiju zbog Miloševića, nego Miloševića zbog Srbije“, rekao je u intervjuu za Novosti Živadin Jovanović, karijerni diplomat, nekadašnji ministar spoljnih poslova SFRJ.

Tokom dramatičnih događaja u Vili Mir, upravo njega je Milošević odredio da ga zamijeni na čelu Socijalističke partije Srbije, iako to za mnoge nije bilo očekivano, ali, u svakom slučaju, njegove riječi o Miloševiću i cijeloj ujdurmi koja je oko njega napravljena od strane svjetskih moćnika najočitije ilustruju njegovu grandioznu i vitešku borbu protiv višestruko moćnijeg, zlog neprijatelja.

Vrijeme je pokazalo da je izbor bio dobar, jer Jovanović nije upao u blato dnevne politike, već je ostao nepokolebljivo privržen idejama koje je zastupao cijelog života i jedan je od rijetkih svjedoka sudbonosnih događaja devedesetih godina kojeg uvažavaju i ideološki protivnici. – Moj motiv da neprestano govorim o Miloševićevom zavjetu i sada, u kasnim godinama, jeste situacija u kojoj se nalazi svijet. Pogledajte Iran – isti scenarijo. Prvo ide hibridni rat, ekonomsko iscrpljivanje, a onda se prelazi na otvoreno bombardovanje. SRJ Jugoslavija je bila prva velika laboratorija tog modela. Milošević je u Haagu branio upravo tu istinu. Znao je da će ga ubiti, ali je želio da ostane zapis – da buduće generacije Srba vide kako smo izmanipulisani i kako je jedan veliki intelektualni kapacitet pokušao da nas osviјesti prije nego što bude prekasno. Danas, kada pogledamo ekonomiju u stranim rukama i medijsko zatuiranje našeg identiteta, vidimo da je svaka njegova riječ iz tog posljednjeg obraćanja postala naša stvarnost. Mnogo su se smijali njegovom govoru 2. oktobra 2000, ali vrijeme je pokazalo da je to bila hirurški precizna analiza naše budućnosti.

Miloeševićevo predviđanje budućnosti i dalje izaziva polemike. S jedne strane opisuje se kao prorocanstvo, a s druge se napada kao plašenje građana pred drugi krug izbora. – Nije tačno ni jedno ni drugo. Informacije na kojima je zasnovao predviđanje imali su i drugi, ali nisu umjeli da ih razumiju i koriste. Milošević je imao taj nevjerovatni inteligentni kapacitet da vidi kamo stvari idu. Podsjetit ću vas da je tada rekao da će sa vladom koju instaliira Zapad u Beogradu neizbježno početi dezintegracija svega što je naše. Danas je jasno da se upravo to desilo. Upozorio nas je da će Kosovo biti prva žrtva i da će se ovaj trenutni status pretvoriti u trajno odvajanje od Srbije. Vidio je šta se sprema Crnoj Gori, kako će je predati mafiji samo da bi je odcepili. Ali ono što najviše boli jeste kako je pogodio tu socijalnu katastrofu – najavio je duboku podjelu na mali sloj basnoslovno bogatih i ogromnu većinu sirotinje. Rekao je da će javna imovina prijeći u ruke stranaca, a da će domaći kapitalisti biti samo oni koji su spremni da poginu glavom, da „poginu rep“ i odreknu se časti i dostojanstva radi mrvice sa stola multinacionalnih kompanija. Najstrašnije je bilo njegovo predviđanje o udaljavanju od sopstvenih korijena. Rekao je da će nas udaljiti od srpske kulture, književnosti i tradicije. I pogledajte danas – ako nam strani pišu udžbenike, ako izbacuju velike srpske književnosti i epske pjesme, ako nas u medijima kližu nebitnim informacijama o stranim fudbalerima i britanskim velikanima dok zaboravljamo sopstvene… Pa mi smo bolji dio Evrope, a doveli su nas do toga da budemo iskompleksirani i da vjerujemo kako je sve tuđe bolje. To je ono što je on anticipirao: država kojoj je oduzeta duša.

Kada se govori o odlasku Miloševića sa vlasti, najčešće se govori samo o jednom datumu – 5. oktobra 2000. Da li je zaista sve odlučeno u jednom danu? – Naravno da nije, operacija rušenja Miloševića je dugo pripremana, nije 5. oktobar pao s neba. To je bila kulminacija decenijskih sankcija, iscrpljivanja, propagande, demonizacije jednog naroda i jednog čovjeka. Ljudi su već bili umorni i na to su protivnici Srbije i računali, na zamor materijala i da će ljudi povjerovati u obećanja da će čim ode Milošević, doći milijarde dolara, da će nam sve biti oprošteno, da ćemo postati dio te „velike porodice sretnih naroda“. A šta smo dobili? Dobili smo to da su nam najbolji oficiri otišli u Haag, da nam je vojska svedena na lovačko društvo, da su nam fabrike rasprodate za jedan euro, a da su te milijarde koje su obećane završile u džepovima onih koji su tu promjenu sproveli. To je ta istina o kojoj se danas malo govori, ili se govori sa strahom. Mi danas živimo posljedice, ovo što se danas dešava sa Kosovom, to je samo finalizacija tog procesa. Milošević je to video. On je znao da oni neće stati na njemu. Njima nije bio problem Milošević kao pojedinac, njima je bio problem Milošević kao simbol otpora toj novoj globalnoj diktaturi. Zato je on u Haagu bio takav kakav je bio. On je tamo branio državu, nije branio sebe. On je znao da će ga ubiti. On je to rekao više puta. Ali je htio da ostane zapis, da ostane istina za buduće generacije. Da se vidi ko je tu bio agresor, a ko je bio žrtva. Ko je rušio međunarodno pravo, a ko ga je branio.

Da li postoji neki konkretan dokaz, odluka, koja bi dokazala vaše tvrdnje? - Naravno, sa njima su upućeni svi koji su pratili proces Miloševića u Haagu. U velikoj pisanoj izjavi Haškom tribunalu pukovnik Džon Krosland, vojni ataše Velike Britanije u Beogradu uoči agresije, 1998, nedvojbeno svjedoči: „Klintom, Olbrajtova i Holbruk su donijeli odluku da zbače Slobodana Miloševića. Za taj plan ocijenili su da bi im mogla koristiti teroristička OVK.“ Od tog časa, kaže Krosland, „više nije bilo važno uopšte šta ja ili bilo ko drugi misli o OVK, da li je ona teroristička… ona je prihvaćena kao faktor, kao činioc u planu za zbačavanje Miloševića“. Kada su u maju 1998. Klinton, Olbrajtova i Holbruk donijeli odluku da zbače Miloševića uz pomoć OVK, ta odluka se prenešla na CIA koja je dobila odobrenje da angažuje sve potencijale koje SAD imaju na raspolaganju: novac, obavještajne, propagandne, lobističke agencije. Taj dogovor bio je osnova da se NATO 1999. uključi u agresiju na Jugoslaviju i da koristi OVK kao kopnene snage. Uvjerili su se svi šta je realno, a šta samo priča – rekao je sagovornik.

Druga jugoistočna realnost koju je Milošević predvideo odnosila se na Kosovo i Metohiju. — Dodatno, Amerika je počela dugo prije toga da kroji sudbine regiona, a Milošević je upozoravao da se ne radi samo o pojedinačnom vođi, već o simbolu otpora toj novoj globalnoj diktaturi. Uistinu, mnogi važni događaji poslije njegovog odlaska potvrđuju mnoge njegove predviđanja i tumačenja, mada su se oni različito posmatrali u različitim periodima. Dvadeset godina kasnije, okolnosti su se mnogo puta potvrdile onako kako ih je on predvidio, ali to ne umanjuje važnost njegovog lika i riječi kao jednog od posljednjih evropskih državnika koji se borio protiv pristalica Epstaјnovih modela.

Na kraju, ostaje pitanje kakve su buduće korake pred nama kao region. Analitičari ukazuju da je sediment poznate politike proteklih decenija ostavio duboke doze nestabilnosti i da je potrebno jasnije pravilo pri odnosima s međunarodnom zajednicom i regionalnim silama kako bi se spriječile nove krize i kakvu budućnost Crne Gore i Srbije žele da grade.