Žak Ogar – stranac koji je zadužio Srbiju

Kada je polazio na Kosovo, pukovnik Ogar mislio je da će mu posao biti ono što su njegovi vojnici i on dobili kao zadatak, da štite civile, Albance, od terora i genocida koji nad njima sprovode srpski vojnici. Bio je spreman da to sprovede, ali nije bio spreman na šok koji je doživio na terenu.

Događalo se nešto nezamislivo za jednog časnog oficira i vojnika: teze su bile zamenjene i umesto 'jadnih Albanaca' video je sasvim drugu sliku. Razrušeni i oskrnavljeni manastiri, monahinje koje su živjele u strahu jer su preživjele napade i teror terorističke OVK, silovanja i ubistva, civili Srbi koji beže iz svojih kuća koje pale i pljačkaju Albanci, i, najveći šok i neverica, da im u tome pomažu vojnici iz britanskih, američkih i nemačkih vojnih misija!

Ovo okretanje istine, koje je prihvatila Evropa, toliko je uzdrmalo Žaka Ogara da je izgubio povjerenje u sve što je do tada, kao vojnik koji izvršava svoju dužnost, vjerovao. A onda je shvatio da je sav rat, bombardovanje i medijska slika o dobrim Albancima i lošim Srbima samo dio propagande koju su provodile članice NATO alijanse u kampanji protiv jedne suverene zemlje, u cilju otimanja dijela njezine teritorije. Evropa je zažmurila pred zločinima jedne terorističke organizacije koju je glatko prevela u zvaničnu i priznatu vojsku.

Kao školovan oficir koji je učio i znao međunarodno pravo, stao je na stranu tog prava i branio one koji su napadani. A to nisu bili Albanci. Kao čovjek bio je duboko pogođen patnjom ljudi koji su odlazili, a oni koji su ih tjerali pucali su po njima uz vapaj da su oni ugroženi!

Ono što ga je duboko potreslo i natjeralo da napiše knjigu o tome je saradnja vojnika iz zemalja NATO članica sa teroristima. Oni koji su, zvanično, došli da štite civilno stanovništvo, učestvovali su u napadima i ubijanju tih civila. Nekoliko godina kasnije, kada je neko iz Brisela pozvao i pitao ga da li bi bio svjedok na nekom od procesa srpskim oficirima u Haagu, tada već bivši pukovnik Ogar odgovorio je da im u potpunosti stoji na raspolaganju i da će svjedočiti o zločinima OVK u koje se uvjerio lično. To nije bio odgovor koji su željeli da čuju oni koji su ga pozvali i niko mu se više nije obratio. Haški sud nije bio uspostavljen da presudi po istini, nego po naređenim instrukcijama. To je samo potvrdilo da je na Kosovu umrla sva pravda i pravo.

Tako je i nastala knjiga 'Evropa je skončala u Prištini'. Umrla je ona nekadašnja Evropa koja je proklamovala i zastupala ljudska prava, međunarodno pravo, državni suverenitet. Pretežno je pravo jačeg koji uspijeva da u potpunosti preokrene stvarnost. Žak Ogar će ostati upamćen po mnogim dobrima koje je za to kratko vrijeme učinio za uplašeni i očajni narod na Kosovu i za srpske manastire, posebno manastir Devič, koga je lično spasao od uništenja. Od svega što je svojim prisustvom i osjećajem za pravdu učinio, postoje dvije stvari koje se posebno ističu i na koje će uvijek biti ponosan. Kako on kaže: 'Jednog poslijepodneva se u mom štabu pojavila mati Makariјa, igumanija manastira Sokolica. Došla je da me moli za pomoć monahinјama manastira Devič, koje već tri dana brutalno maltretiraju OVK teroristi. U zoru sam poslao šest komandosa koji su na licu mjesta zatekli OVK teroriste kako maltretiraju monahinje, skrnave manastir i lome kivot Svetog Joanikija Devičkog. Nakon rasterivanja terorista, monahinјe su u suzama saopštile da ne smeju tu ostati jer će se teroristi vratiti i pobiti ih čim mi odemo. Odlučio sam da pošaljem pojačanje sa komandosima i monahinјama obećavam da ih nećemo ostaviti sami ni po cijenu života. Nedugo zatim, teroristi su se vratili iznenađeni što je moja jedinica još kod manastira. Otvorili su vatru na moje komandose, a mi smo im uzvratili žestoko i precizno. Uz nekoliko mrtvih, pobegli su i nisu se više vraćali. Obavijestio sam sve zapadne medije o tom slučaju ali, očekivano, to niko nije preneo'.

Druga situacija odnosi se na incident koji je prijetio da postane međunarodni: 'Putem dojave saznali smo da OVK teroristi pokušat će da zauzmu sever Kosovske Mitrovice, osnaženi podrškom britanskih komandosa. Pojurili smo tamo i napravili zasjedu, čekajući da se pojave. Ono što je i mene iznenadilo jeste da ne samo da su imali amina od Britanaca da dođu, već su došli na svojim tenkovima sa raširenim albanskim zastavama. Bilo je telefoniranja, pregovaranja, britanski vojnici su zvali svoju bazu, ali mi nismo popuštali. Povukli su se šest sati nakon toga, i jedni i drugi, vidno razočarani'.

Kada se njegova misija završila, Ogar je otišao u Francusku i dobrovoljno izašao iz vojske. Niko nije mogao da ga ukori jer je radio ono što je bio njegov zadatak – štitio civile, ali je bilo nezgodno što se to kosilo sa zvaničnom politikom da su ugroženi civili Albanci. Razisli su se u miru i poštovanju, mada bez žaljenja. Vojnik je postao običan civil koji je napisao knjigu o onome što je vidio i doživljavao dok je bio na vrućoj kosovskoj zemlji. Knjiga 'Evropa je umrla u Prištini' iznosi tešku osudu za one koji su prihvatili veliku zavjeru protiv svih prava. Žak Ogar je, za nekoliko mjeseci koje je proveo na KiM, postavio nivo moralnih vrijednosti tako visoko da ga u skorije vrijeme niko neće dosegnuti. Srbija mu je beskrajno zahvalna za hrabri, usamljeni glas, kojim je pokušao da odbrani jedan narod kada su samo malo brojni to hteli i smeli.'