Veljko Vlahović – čovjek koji je Crnu Goru nosio u sebi kao dar i kao prokletstvo

Rođen u malom selu crnogorske provincije, hapšen u Beogradu, studirao u Pragu i Parizu, ratovao u Španiji, živio u Moskvi. Uređivao Radio „Slobodna Jugoslavija“, kafu pio sa Če Gevarom, večerao sa Titom, družio se sa Vilijem Brantom. U Ujedinjenim nacijama zastupao je Jugoslaviju i učestvovao u pripremama za beogradsku konferenciju Pokreta nesvrstanih. Holivudski zgodan, heroj i revolucionar pisao je o Pilar, volio Vilmu Vajnberger, koja je zbog njega postala Mira Vlahović. Kuću na Dedinju vratio je državi, a ličnu imovinu zavještao Narodnom muzeju Crne Gore. Veljko Vlahović kao učenik Narodni muzej Crne Gore, Cetinje. Tako je živio Veljko Vlahović.

“Moje misli i prva saznanja rodila su se ovdje, između Kamenika, Komova, Prokletija i Durmitora. Kasnije sam ih neprekidno pronalazio – širom svijeta. Nikada pronađene do kraja te misli stalno su se vraćale Crnoj Gori. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja – teret Crne Gore….”

Njegov nomadski put počeo je u Podgorici, gdje je stigao iz Trmanja, sela u kojem je 1914. rođen. Ubrzo, odlazi u Beograd, grad u kojem je upoznao ideje koje će oblikovati njegovu sudbinu. U prijestonici Kraljevine Jugoslavije susreo se sa društvom koje je doživljavao kao zajednicu podijeljenu nepravdom i socijalnom neravnopravnošću. Pripadao je krugu mladih ljudi koji nijesu pristajali na siromaštvo, podjele i nadirući fašizam. Kao student mašinstva borio se za autonomiju univerziteta. Zbog te borbe bio je hapšen, tučen i izbačen sa fakulteta. Studije je nastavio u Pragu i Parizu.

Veljko Vlahović na Karlovom mostu u Pragu, novembar 1936. Sa nešto više od dvadeset godina stigao je u Španiju. Pješice i na skijama prešao je Pirineje i pridružio se interbrigadnom bataljonu „Dimitrov“. Na haramskom frontu tesko je ranjen, amputirana mu je noga. Izgubio je saborce i prijatelje Blagoja Parovića, Đoka Kovacevića, Mojsija Stefanovića, Mijata Maskovia... Zaljubio se u Pilar, čiji je život ugašen granatom. Otac jednog poginulog republikanskog mladića iz Alikantea poklonio mu je kuću koja će kasnije nositi Veljkovo ime. Za Veljka Španija nije bila samo zemlja rata. Bila je simbol međunarodne solidarnosti i borbe običnog čovjeka za dostojanstvo. Vjerovao je da revolucija ne počiva samo na oružju, već na zajedništvu ljudi.

Veljko Vlahović u Alikanteu.

Drugi svjetski rat ga je odveo u Moskvu, gdje je uređivao Radio „Slobodna Jugoslavija“ i širio vijesti o partizanskoj borbi, uprkos strogoj ruskoj cenzuri. Rusi su, naime, dugo kalkulisali kada će objaviti istinu ko se bori protiv fašista u Jugoslaviji. Dok je Veljko djelovao u inostranstvu, njegova porodica je dijelila istu sudbinu. U borbi protiv okupatora poginula su mu braća Branko i Dušan, a sestra Dunja i brat Mišo iz rata su izašli kao nosioci Partizanske spomenice 1941. godine. U antifašističkom pokretu učestvovala je i njegova majka Mioljka.

Nakon deset godina provedenih u antifašističkom djelovanju izvan domovine, Veljko se u martu 1945. vratio u Jugoslaviju. Bio je potpredsjednik Vijeća naroda Narodne skupštine FNRJ, predsjednik Odbora Saveznog vijeća za prosvjetu, predsjednik spoljnopolitičkog odbora Narodne skupštine i zamjenik ministra inostranih poslova. Jugoslaviju je predstavljao u Ujedinjenim nacijama, na sjednicama UNESCO-a u Montevideu i na brojnim svjetskim skupovima. Jugoslovenska delegacija na Beogradskoj konferenciji Pokreta nesvrstanih. Na fotografiji: Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić, Veljko Vlahović i Koča Popović.

Jedan od najznačajnijih trenutaka njegove diplomatske karijere bila je priprema i organizacija Pokreta nesvrstanih, ideje da svijet ne mora biti podijeljen između velikih blokova moći. Nemirne 1968. Veljko izašao pred pobunjene studente i pokušao da razgovara s njima, pružajući javno podršku njihovim zahtjevima i nastojeći da razumije njihove proteste. Privatno je bio povučen i nenametljiv čovjek, ali izuzetno obrazovan. Pisao je, crtao i razmišljao o književnosti i filozofiji i u sebi nosio Crnu Goru kao dar i prokletstvo.

Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo. Crna Gora je i morska pjena i sniježna prašina, igra kamenih litica i sunovrat potoka, grohot bitaka i pijanstvo ratova. To je zemlja nade i očajanja, jave i snoviđenja… To je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikad ne napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze. Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose…

Veljko Vlahović nije dočekao sumrak države kojoj je posvetio život. Nije dočeko ni brisanje svog imena iz naziva Brodogradilišta u Bijeloj i sa Univerziteta Crne Gore. „Ne smijemo ponoviti gresku onih skorojevića iz tzv. AB revolucije koji su Veljkovo ime protjerali iz Brodogradilista u Bijeloj i sa Univerziteta Crne Gore. Nije njima smetao toliko Veljko Vlahović kao ličnost vec kao simbol antifašističke NOB, simbol avnojevske Jugoslavije i savremene Crne Gore. Ti skorojevići su ne samo negatori nego i rušitelji svih ovih i drugih vrijednosti. Današnja generacija Crnogoraca i građana Crne Gore i budući naraštaji moraju upoznati prave vrijednosti svoje ranije i novije proslošti i svoj istorijski danasnji interes i ne dozvoliti povampirenom neočetništvu i klerofašizmu da razara naše vrijednosti.”

Bronzani Veljko danas ostaje ovdje, pred svojom kućom na vječnoj straži slobodne Crne Gore, govorio je istoričar Radoje Pajović prilikom postavljanja biste Vlahovića ispred zgrade Univerziteta Crne Gore.

Veljko Vlahović umro je u Ženevi 7. marta 1975. Na današnji dan navršava se 51 godina od njegove smrti. Sahrana Veljka Vlahovića Muzej Jugoslavije