Što ih ne poguše jedanak?

Glavna vijest jeste da Vlada Crne Gore, predvođena premijerom Mickom Spajićem, i njegov saradnik Slaven Radunović, ministar prostornog planiranja i urbanizma, guše jedan po jedan planski dokument, umjesto da ih usmjeri kroz jedinstven pristup uređenju prostora.

Na 106. sjednici Vlade Crne Gore, održanoj 4. decembra prošle godine, prošao je Predlog odluke o prestanku važenja Odluke o izradi Prostorno-urbanističkog plana Opštine Budva. Istovremeno je razmatran i Predlog odluke o prestanku važenja Odluke o izradi Detaljnog urbanističkog plana “Momišići A” u Podgorici, uz predlog odluke o prestanku važenja odluka o određivanju rukovodioca izrade tih planova i visini naknade za rukovodioca i stručni tim za izradu tih planova.

Autor ističe da uz ove odluke nije dato nikakvo obrazloženje. Koji su to kriterijumi kojima se Vlada – odnosno Slavenovo Ministarstvo – vodi prilikom odlučivanja o zaustavljanju izrade pojedinih planskih dokumenata, a drugih ne? Postoji li neko stručno tijelo, reviziona komisija ili radna grupa koja češlja redom planske dokumente, ili sve ide po principu “eci-peci-pec”?

U tekstu se naglašava da postoji šablon: “Na osnovu člana 140. stav 1 Zakona o uređenju prostora (Službeni list CG, broj 19/25), a u vezi člana 22 st. 2 i 9 Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata (Službeni list CG, 64/17, 44/18, 63/18, 82/20, 86/22 i 4/23), Vlada Crne Gore, na sjednici od (... prazno polje - datuma tog i tog ...) 2026. godine, donijela je/ Odluku o prestanku važenja Odluke o izradi…”, uz narativ da Zakon o uređenju prostora već pretrpio izmjene (Službeni list CG, broj 28/2025, od 19. marta 2025. i broj 49/2025, od 20. maja 2025. godine), što sugeriše potrebu ažuriranja redaka u dokumentima.

Podsjećanje na sadržaj Odluke o Izradi Prostorno-urbanističkog plana Opštine Budva iz 2021. godine (Službeni list CG, 067/21, od 22. juna 2021.) kaže da je osnovni cilj i zadatak izrade PUP Budva stvaranje planskog i formalnog osnova za obezbjeđenje održivog razvoja, definisanje prirodnih i razvojnih potencijala, planiranje racionalnog korišćenja prostora i područja mora, usklađivanje sa ekonomskim, socijalnim, ekološkim i kulturno-istorijskim okvirima, te davanje jasnih pravila građenja i veći stepen usklađenosti sa sektor politikama. Pitanje koje se postavlja jeste da li su ti ciljevi i dalje prioritet ili su odluke donesene u trenutku takve promjene.

U nastavku teksta se ističe da je Mickova Vlada, uz saslušanje Ministarstva Slaven Radunovića, donijela odluke koje su, kako autor navodi, odustale od časnih ciljeva navedenih u pomenutoj originalnoj odluci, i da je trenutak ključan u historiji uređenja prostora. Bez jasne političke ili institucionalne volje, postavlja se pitanje zašto su se odlučili za ovakav korak i kakve će posljedice imati na buduće planiranje prostora u Crnoj Gori.

Autor zaključuje da je u ovom prijelomnom trenutku potrebno razmotriti Zakon o uređenju prostora i da bi trebalo ažurirati rješenja koja se tiču ostvarenja ciljeva iz 2021. godine, kako bi se osiguralo da prostorni razvoj ostane usklađen sa standardima i potrebama građana i sredine. U trenutnim okolnostima ostaje nejasno da li postoji jasno definisana procedure i rukovodeće tijelo koje bi kontinuirano pratilo i provodilo planove, ili se sve odlučuje ad hoc.