Andrija Mandić i njegova politička strategija: od crkve do mauzoleja

Andrija Mandić, poznati četnički vojvoda, našao se u centru pažnje zbog svoje odluke da sagradi crvenu crkvu na groblju u mojkovačkim Poljima. Ova zadužbina, koju je podigao nedaleko od jednostavne i lijepe više od vijeka stare crnogorske crkve, izazvala je brojne komentare i kritike.

Kako piše Vjera Mićović za Antenu M, iako se radi o pregrdnom zdanju visokom sedam metara, sada se čini kao skroman potez čovjeka koji nije mogao naslutiti kakva ga sudbina čeka. Mandić, koji se sve više predstavlja kao „najmudriji“, „najpametniji“ i „najmoćniji“ političar u Crnoj Gori, pokušava da se uvali u novu geopolitičku konstrukciju, uzimajući u obzir i „Silu Osovine“ između Vašingtona, Podgorice i Jerusalima.

On je čak iznio ideju o nominaciji za Nobelovu nagradu za mir, dok je poručivao da se osjeća ponosno zbog toga. Ipak, njegovi pokušaji da predstavi mir i stabilnost često su praćeni napetostima i kontradiktornim izjavama, a ne može se zanemariti ni da je sam Mandić poznat po stvaranju tenzija.

Iako je pokušao da se nametne kao važna figura na političkoj sceni, Mandić nije inicijator ideje o Nobelovoj nagradi. Njegove ambicije su više vezane za želju da bude dio društva koje se oslanja na pravila koja su pogodna isključivo za njega i njegov krug. U tom kontekstu, njegova politika se oslanja na mitologiju i religijsku simboliku, dok se njegovo ponašanje često tumači kao provincijalno.

Stoga se postavlja pitanje kako je odjednom postao sinonim za promišljenost i stratešku dubinu, kada je ranije svojim izjavama i postupcima pokazivao potpuno suprotnu sliku. Kritičari ističu da se Mandić nije promijenio, nego su njegovi oponenti oslabili, što je dovelo do spuštanja političke ljestvice u Crnoj Gori.

Naša politička scena danas izgleda kao ravan teren, bez ideje i hrabrosti, a Mandić se čini kao figura koja uživa u trenutnom stanju. Međutim, neki smatraju da bi trebalo da razmisli o svojim budućim potezima, te da, umjesto crkve, razmotri izgradnju mauzoleja kao prikladnijeg izbora za svoju političku ambiciju.