Da li je ravnopravnost Srba u Crnoj Gori destabilizacija?

Politički analitičar Davor Đenero u intervjuu za "Slobodnu Bosnu" osvrnuo se na aktuelne političke prilike u Crnoj Gori, upozoravajući na pokušaje destabilizacije iz Beograda. On je istakao da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić vodi politiku balansiranja između Moskve i Brisela, ali i da istovremeno utiče na procese u susjednim državama.

Đenero je naglasio da Vučić destabilizuje Crnu Goru koja se odlučno kreće ka Evropskoj uniji. Prema njegovim riječima, krizu u Crnoj Gori proizvode Vučićevi ljudi, poput Milana Kneževića, koji su u Skupštini predali prijedloge o dvostrukom državljanstvu, srpskom jeziku i trobojci. Postavlja se pitanje: šta je u ovom slučaju destabilizacija, a šta ostvarivanje građanskih, kolektivnih i demokratskih prava?

Đenero tvrdi da se političke inicijative koje se tiču identitetskih i kolektivnih prava značajnog dijela građana proglašavaju stranim uticajem, isključivo zato što se odnose na srpski narod. On ističe da je srpski jezik u Crnoj Gori maternji jezik ogromne većine građana, a prema zvaničnim popisnim podacima, srpski je jezik kojim govori najveći broj građana pojedinačno posmatrano. Zahtev za institucionalnim statusom srpskog jezika, prema Đeneru, nije "udar na državu", već pitanje ravnopravnosti i elementarne pristojnosti.

Inicijativa o dvostrukom državljanstvu nije izuzetak u evropskoj praksi, jer brojne države Evropske unije omogućavaju dvostruko državljanstvo, dok veliki broj građana Crne Gore već posjeduje državljanstva drugih zemalja, uključujući i članice EU. Đenero se pita zašto bi institucionalno uređenje tog pitanja sa Srbijom bilo tretirano kao bezbjednosni rizik. Takođe, trobojka, kao istorijska zastava Crne Gore, nije simbol uvezen sa strane, već dio istorijskog nasljeđa ove zemlje.

On naglašava da rasprava o simbolima ne može sama po sebi biti destabilizacija, osim ako se svaki izraz srpskog identiteta unaprijed ne tretira kao problem. Đenero ističe da Crna Gora odlučno ide ka Evropskoj uniji i da ovakve teme dodatno komplikuju političku dinamiku. Međutim, postavlja se pitanje: da li to znači da se, u ime evropskih integracija, treba odložiti ili ukinuti prava jednog naroda?

Ako evropski put podrazumijeva da se Srbi u Crnoj Gori odriču svog jezika, simbola i identiteta kako ne bi "uznemiravali" političku scenu, onda se postavlja pitanje kakav je to put i kakva je to Evropa koja ravnopravnost vidi kao prijetnju. Đenero tvrdi da se iznova potvrđuje da je Crna Gora na pogrešnom putu, i da će tekovine Mila Đukanovića, koje nisu uspjeli da cementiraju "oslobodioci", nesporno uspjeti EU.

Kada Hrvatska štiti prava Hrvata van svojih granica, to se naziva brigom za sunarodnike, dok se kada Srbija govori o položaju Srba u regionu, to kvalifikuje kao destabilizacija. Upravo u tom dvostrukom standardu leži suština problema. Ako je zahtev za jezičkom ravnopravnošću, institucionalnim rješenjem pitanja državljanstva i očuvanjem istorijskih simbola proglašen "krizom", onda problem nije u tim inicijativama, već u percepciji onih koji svako srpsko pitanje u Crnoj Gori unaprijed tumače kao prijetnju.