Evropska unija se ne plaši proširenja, već uvoza nestabilnosti

Na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, Fridrih Merc je izjavio da Evropska unija "ne želi da izgubi Zapadni Balkan", ukazujući na rastuću stratešku zabrinutost unutar Evrope. Ova izjava je mnogo više od diplomatske poruke, jer otkriva dublje strukturne pomake ka strateškoj konsolidaciji.

Evropska unija je državama regiona obećala članstvo, ali se istovremeno suočava s izazovima koji mogu ugroziti njenu funkcionalnost i sposobnost strateškog djelovanja. Pitanje koje se nameće jeste: da li je moguće proširenje prije nego što dođe do reforme načina odlučivanja, ili će proširenje natjerati EU da se reformiše? Realnost se čini da leži negdje između, a sve je izvjesnije da neće biti klasičnog proširenja.

Umjesto toga, EU traži model koji će sačuvati svoju funkcionalnost dok otvara vrata novim članicama, bilo kroz fazno članstvo, ograničeno pravo veta ili širu primjenu odlučivanja kvalifikovanom većinom. Proširenje više nije samo birokratski proces, već pitanje evropske bezbjednosti i geopolitičkog kredibiliteta u sve neizvjesnijem međunarodnom okruženju.

Dok EU preispituje svoju sposobnost da prima nove članice, države kandidati se suočavaju s testom stvarne institucionalne zrelosti. Normativni napredak i formalno zatvaranje pregovaračkih poglavlja imaju svoju vrijednost, ali zakoni se mogu brzo usvojiti, dok se institucije grade sporo. Nesklad između normativnog okvira i njegove dosljedne primjene postaje ključni izazov kredibiliteta svake države kandidata.

U crnogorskom kontekstu, zabrinjavajuće su učestali propusti unutar bezbjednosnog sektora i percepcija nedovoljne usklađenosti između njegovog djelovanja i pravosudnih institucija. Bez sinergije policije, tužilaštva, sudstva i obavještajno-bezbjednosnog sektora, efikasna borba protiv organizovanog kriminala i održivo jačanje vladavine prava su gotovo nemogući.

Poglavlja 23 i 24 predstavljaju najpouzdaniji lakmus test za stvarnu spremnost za članstvo. Ova poglavlja ne mjere brzinu reformi, već njihovu dubinu, održivost i nepovratnost. U završnoj fazi evropskih integracija, države se ne procjenjuju prema zakonima koje usvajaju, već prema sistemima koji funkcionišu pod pritiskom.

Dodatni rizik za strateški tempo integracija dolazi od vraćanja identitetskih i polarizujućih tema u politički život, što rasipa institucionalnu energiju i produbljuje društvene podjele. Za Crnu Goru, koja se prepoznaje kao najizgledniji kandidat za članstvo, ovo može biti geopolitički prozor prilike koji se rijetko otvara.

U svjetlu ovih okolnosti, važno je izbjeći samozadovoljstvo. Tempo evropskog puta ne određuje broj usvojenih zakona, već snaga institucija koje te zakone dosljedno primjenjuju. U vremenu rastućih bezbjednosnih izazova, EU će primati države na osnovu dokazane institucionalne pouzdanosti, a ne na osnovu obećanja. Države koje to razumiju prepoznaju priliku, dok one koje je propuštaju dugo čekaju novu.

Na kraju evropskog puta, ne ulaze države koje najbrže zatvaraju poglavlja, već one koje najpouzdanije funkcionišu.