Novi hladni rat: Oblici konfrontacije u savremenom svijetu

Svijet danas svjedoči novim oblicima konfrontacije, kao što su ratovi preko posrednika, energetski sukobi, kibernetički napadi i ekonomske sankcije koje zamjenjuju otvorene sukobe. Ove promjene podsećaju na period hladnog rata koji je trajao od 1945. do 1991. godine, kada su se zapadni i istočni vojni blokovi suprotstavljali jedni drugima.

Starije generacije, uključujući i autora Đuru Kozara, sjećaju se tenzija između Amerike i Sovjetskog saveza, koje su se manifestovale kroz seriju regionalnih sukoba. U prvim godinama 70-ih, obje strane su pokazale interes za smirivanje međunarodnih tenzija, što je dovelo do primjene politike detanta. Ova politika nije smanjila utrku u naoružanju, već je stvorila dodatnu napetost, a hladni rat je trajao sve do raspada Sovjetskog saveza i Varšavskog ugovora 1991. godine.

Nažalost, novi hladni rat je ponovo u toku, a u njega su uključeni ne samo Amerikanci i Rusi, već i Kinezi. U ovom kontekstu, sigurnost se ne mjeri samo odsustvom rata, već i sposobnošću države da održi funkcionalnost usprkos globalnim krizama. Unutar Ujedinjenih nacija, Rusija i Kina sve više koriste veto protiv zapadnih rezolucija, što podsjeća na paralizu Vijeća sigurnosti iz vremena ranijeg hladnog rata.

Pored toga, vojno i tehnološko sučeljavanje postaje sve izraženije. Sjedinjene Države i Evropska unija ulažu milijarde u obrambenu industriju, dok Rusija i Kina razvijaju alternativne mreže snabdijevanja kako bi se odvojile od američkog utjecaja. Takođe, nuklearna retorika se ponovo pojavljuje u javnom diskursu.

Nova američka obrambena strategija za 2026. godinu, koja je nedavno objavljena, naglašava prioritetno osiguranje obrane SAD-a i njenih interesa na zapadnoj hemisferi. Strategija predviđa da će se demonstracijom sile odvraćati Kina u Indo-Pacifiku, što implicira zaštitu Tajvana, iako se taj otok ne pominje izravno. Pentagon opisuje rusku prijetnju kao upornu, ali podnošljivu, naglašavajući da Moskva nije u poziciji da uspostavi europsku hegemoniju.

U strategiji se takođe ističe da će Sjedinjene Države ostati angažirane u Evropi, ali će prilagoditi raspored svojih snaga, dajući prioritet kvalitetu umjesto kvantitetu. Europljanima se prebacuje primarna odgovornost za konvencionalnu odbranu, dok će SAD fokusirati na pružanje strateške potpore kroz razmjenu obavještajnih podataka i napredne vojne sposobnosti.