Strateško preslaganje ZBCG i PES: Politički metež u Crnoj Gori

Evo nas i konačno u zoni potpunog političkog, bezbjednosnog i pravosudnog meteža u kome se dešavaju stvari o kojima nijesmo mogli ni sanjati, a kamoli nekako u svemu tome naći smisao – makar kakvu društvenu i državnu perspektivu. Šta reći nakon emisije Načisto osim da se tri za tri onakva odavno nijesu sastavljala…

Dakle, evo nas u svojevrsnom limbu gdje se svaka neodgovornost i sistemski avetluk pravda višim ciljem koji će, kada do njega dođemo, posložiti sve naše rogove u vreći sa stotinu zakrpa lažnog pragmatizma, u banalnoj i nadasve providnoj manipulaciji pranja političkih biografija u očekivanju teških odluka koje je nedavno dramatično najavio Milojko Spajić. Sva je prilika da ih ipak realizuje Andrija Mandić, pokušavajući da ga preduhitri i makar do izbora izbjegne nagoviješteno, a sve manje izvjesno zbijanje proevropskih redova, kojima se sve više primiče, lukavo se namećući kao sasvim prihvatljiva politička opcija.

Iako je svima znano da je riječ o svojevrsnoj farsi kojoj treba vjerovati jedino ukoliko smo razum izgubili. Davno smo konstatovali da srpskoj politici u Crnoj Gori, u ovoj političkoj konfiguraciji, odgovara sve i da ima adekvatne odgovore na okolnosti koje generiše aktuelni unutrašnji ili regionalni politički trenutak. Izuzev naravno rekonstrukcije Vlade, kojom se, istina stidljivo i iz off-a, licitiralo čak i u evropskim krugovima, a kao mogućnost je po svemu sudeći razbijena u paramparčad nakon današnjeg saborovanja sledbenika vojvode Mandića, koji je aklamacijom dobio podršku da sa Kneževićem i Spajićem povede razgovore oko očuvanja koalicije ZBCG i aktuelne Vlade.

Pa je sasvim jasno da se političke prilike kreću smjerom koji obesmišljava ovu tezu. Moram reći da ću biti jednako srećan koliko i postiđen ukoliko Milojko Spajić ipak povuče te teške poteze kojima je licitirao, no sve mi se čini da se ipak neću obrukati, a ne bih žalio − da budem potpuno iskren. Botunska ujdurma je porodila još jednu disperziju srpskog političkog korpusa jer je Knežević najvjerovatnije fingiranim raskolom sabrao ekstremno biračko tijelo i rasteretio Mandića od hipoteke radikalizma koju nosi koalicija ZBCG i on kao njen nesumnjivi lider.

Sasvim izvjesno mu je otvario prostor da pred EU partnerima ublaži rejting koji ga determinira kao izvor problema, omogućavajući mu da se predstavi kao dio rješenja crnogorske predizborne i, zašto da ne, postizborne političke jednačine. Vješta je to politička strategija kojom se PES, partija bez osnovne organizacione konzistencije, rasterećuje riskantnih i teških odluka o rekonstrukciji i vanrednim izborima, ali istovremeno i priprema teren za redovne izbore do kojih će nizom ovakvih i sličnih poteza Mandić postati sasvim prihvatljiv koalicioni partner oslabljenog PES-a.

Uočljiva je kampanja srpskih regionalnih medijskih propagandnih punktova kojom se PES želi predstaviti kao nastavljač politike DPS, čime se kreira nova politička legitimacija ovog Pokreta koja ga predstavlja kao politički subjekt vlasti navodno odmaknut od kleronacionalističkih politika. Teško je ne primijetiti da to preslaganje najmanje ide na ruku DPS, koja svojom doslednošću prema EU politikama u ovoj vučjoj utakmici postaje nedovoljno agresivna, neki će reći i bledunjava partija građanskog centra.

Da još uvijek ne govorimo o neformalnim grupama koje se pojavljuju i imaju ogromne simpatije procrnogorske scene, a moguće je da u perspektivi postanu politički subjekti. To što bi mnogi u crnogorskom korpusu danas sa neoprezom i prilično zaboravno sa radošću dočekali, još bolje bi prihvatile prosrpske ekspoziture, kojih u Crnoj Gori ima i previše, jer je DPS objektivno partija sa velikim i dugogodišnjim iskustvom − istorijskim rezultatima u borbi za crnogorske interese.

Sve je više u medijskom prostoru prisutna zabrinutost, nezadovoljstvo, pa i intenzivna kritika, koja dolazi od autora, tradicionalno uvjerenih u potrebu očuvanja snage i koherencije DPS kao najačeg promotera procrnogorskih politika. Zato sa strahom treba gledati na ovo strateško preslaganje ZBCG i PES, jer ga je teško vidjeti osim kao manevar koji ima za cilj stvaranje uslova za njihovo post izborno povezivanje.

Navodno cijepanje srpskog bloka je naivno nasijedanje na vještu igru koju gledamo od avgusta 2020. godine, kojom se crnogorska nacionalna politika želi svesti na mjeru političke nemoći da bilo čime ugrozi kleronacionalističke ciljeve srpsko-ruskih ekspozitura u Crnoj Gori. Zato je Mandić i prepustio tvrdu nacionalnu politiku Milanu Kneževiću, shvatajući da je ulazak u EU sa pozicije vlasti ogromna pobjeda za prosrpsku politiku.

U partnerstvu sa oslabljenim PES-om predstavlja temelj za stvaranje Crne Gore, kakvom je vidi objedinjeno Srpstvo i njen vrhovni autoritet crkva Srbije − u dominaciji svih kleronacionalističkih prerogativa, koji bi vremenom rezultirali da nacionalni Crnogorci u svojoj državi postanu folklorna anomalija. Naravno, da to naši partneri iz EU smatraju unutrašnjim pitanjem i demokratskim izborom protiv koga neće imati ništa.

Konačno, ako i bude problema oko ratifikacije u ovom formatu, neće to nikoga previše tangirati, pogotovo ne one koji van Crne Gore vuku konce i smišljaju ove destruktivne strategije. Pobogu, uvijek se može dati par izmišljenih ministarstava nekoj procrnogorskoj partiji pa i vu(čić)ci siti i ovce na broju.

I umalo zaboravih 25 zakona za kvarat od ure da bi se Marta Kos sa Andrijom Mandićem popela na Bobotov kuk… Kad bih imao kakvu moć, kao onomad Zdravko Krivokapić što reče da može, jednoga se sekunda ne bih mislio da to brdo poravnam do nule! Pa neka budem izdajnik i politički analfabeta! Srećom ima ovih koji znaju bolje – ma nam se poznaje!