Kraj Novog START-a: Novi izazovi za nuklearnu stabilnost između SAD i Rusije

Petnaest godina je New START služio kao oslonac nuklearne stabilnosti između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, a njegovi dvostruki mehanizmi, koji su obuhvatali stroga ograničenja kada su u pitanju raspoređene bojeve glave i rigorozan režim provjere, unijeli su jasnoću u sferu strateškog odvraćanja. Ograničavajući raspoređene bojeve glave na 1.550 po strani i propisujući inspekcije, obavještenja i razmjenu podataka, omogućavao je planerima predvidive okvire za modernizaciju. Sada, nakon isteka ugovora, ta ograničenja su nestala.

SAD i Rusija i dalje neformalno poštuju njegova ograničenja, ali je bez pravne snage provjere ili sprovođenja, ta usklađenost krhka. Era nakon New START-a definisana je više strateškim procjenama, industrijskim kapacitetom, tehnološkim ambicijama i rastućim uticajem drugih nuklearnih aktera, a manje zakonom. Odluke o strukturi snaga, modernizaciji i odvraćanju sada zavise od domaćih prioriteta, fiskalnih realnosti i strateškog okruženja.

Priča o Novom START-u najbolje se razumije u kontekstu njegovih prethodnika. START I, potpisan 1991. i primijenjen 1994. godine, ograničavao je raspoređene strateške bojeve glave na 6.000, dok je START II pokušao da smanji broj oružja još više, ali nikad nije ratifikovan. Novi START je, nakon što je počeo da se primjenjuje 2011. godine, smanjio broj raspoređenih bojevih glava na 1.550 po strani i pojednostavio provjeru, ali ostaje fundamentalno bilateralan.

Međunarodni institut za strateške studije (IISS) naglašava da su Rusija i Sjedinjene Američke Države sada slobodne da povećaju svoje strateške nuklearne snage izvan ograničenja New START-a. Planeri mogu da ubrzaju modernizaciju i integrišu nove tehnologije, uključujući hipersonične sisteme, bez plafona ugovora. Ipak, ova sloboda dolazi s ekonomskom dimenzijom, gdje industrijski kapacitet i fiskalni prioriteti sada diktiraju tempo i strukturu modernizacije.

Kako se naglašava, u Sjedinjenim Američkim Državama, ovo može značiti širenje izdržljivih SLBM-a, dok bi Rusija mogla ubrzati raspoređivanje hipersoničnih kliznih sistema. Ovaj istek ugovora takođe stvara nejasnoće, jer sada svaka strana mora da procijeni sposobnosti protivnika s nepotpunim informacijama, što povećava rizik od pogrešne procjene.

Postoje tri moguća scenarija za budućnost. Prvi ukazuje na ubrzanje američke modernizacije, što bi moglo izazvati ruski odgovor. Drugi naglašava rusku asimetriju, gdje bi Moskva mogla iskoristiti nedostatak ograničenja za razvoj novih sposobnosti. Treći predviđa da SAD i Rusija prestanu čak i neformalno da poštuju pravila ugovora, što bi moglo dovesti do jednostranog širenja.

U svakom slučaju, bez zakonskih pravila i mehanizama za praćenje poštovanja ugovora, svaka greška ili pogrešna procjena može imati ozbiljne posljedice. Stoga je važno da kreatori politike pažljivo razmotre sve odluke u kontekstu širih nacionalnih bezbjednosnih prioriteta.