Dvadeset godina od 'mirovnog debakla' u Rambujeu

Prije tačno 27 godina, 6. februara 1999. godine, započela je mirovna konferencija o situaciji na Kosovu i Metohiji u francuskom dvorcu Rambuje. Epilog je poznat – nakon 17 dana pregovori su propali, a 24. marta 1999. godine počelo je NATO bombardovanje Savezne republike Jugoslavije.

Na razgovorima su prisustvovali predstavnici jugoslavenskih vlasti i kosovskih Albanaca, uz posredovanje izaslanika Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Evropske unije, uključujući Kristofora Hila, Borisa Majoriskog i Volfganga Petricha. Početku konferencije prethodili su mjeseci "šatl diplomatije" američkog diplomate, a tokom tih pregovora objavljen je predlog mirovnog sporazuma, na koji su obje strane imale ozbiljne primjedbe.

Ceremoniji otvaranja su, osim delegacija Srbije i kosovskih Albanaca, prisustvovali kopredsednici konferencije Iber Vedrin i Robin Kuk, a skup je zvanično otvorio tadašnji francuski predsednik Žak Širak. "Pozivam vas da omogućite da snage života trijumfuju nad silama zla. Svet vas posmatra i čeka", izjavio je Širak.

Generalno mišljenje je da je ambiciozno zamišljena i pompazno najavljena mirovna konferencija u Rambujeu bila zakazana prerano i bez adekvatne pripreme, te je unaprijed bila osuđena na neuspjeh. "Tekst sporazuma iz Rambujea, kojim je Srbija pozvana da prihvati NATO trupe na svojoj teritoriji, predstavljao je provokaciju, izgovor za početak bombardovanja", rekao je nekadašnji američki državni sekretar Henri Kisindžer.

Albansku delegaciju činili su: Azem Sulja, Bajram Kosumi, Bljerim Šalja, Bujar Bukoshi, Edita Tahiri, Fehmi Agani, Hašim Tači, Hidaijet Hyseni, Ibrahim Rugova, Idriz Ajeti, Jakup Krasnići, Mehmed Hajriz, Ram Buja, Ređep Ćosja, Veton Suroji i Džavit Haliti. Srpsku delegaciju predvodio je Ratko Marković, a u njoj su bili Vladen Kutlešić, Nikola Šainović, Vladimir Štambuk, Vojislav Živković, Gujbehare Šabović, Zejnalabedin Kurejši, Faik Jašari, Sokolj Ćuse, Refik Sinadinović, Ibro Vajt, Ljuan Koka i Ćerim Abazi.

Tokom 17 dana pregovora, kosovski Albanci su, uprkos snažnom otporu predstavnika Oslobodilačke vojske Kosova, načelno prihvatili sporazum. Kontakt grupa odlučila je da se pregovori o rješenju kosovske krize nastave 15. marta u Parizu. Tadašnji šef delegacije Vlade Srbije, Ratko Marković, izjavio je da sastanak u Rambujeu "nije dao rezultate, jer se nije pošlo od temelja, već od krova".

Delegacija kosovskih Albanaca, koju je predvodio do tada malo poznati šef gerilaca Hašim Tači, prihvatila je u načelu predlog sporazuma o rješenju kosovske krize koji je ponudila Kontakt grupa. Razlog albančkog pristanka bio je ogroman pritisak Sjedinjenih Američkih Država, ali i činjenica da je Srbija unaprijed odbacila Hilov plan rješenja kosovske krize.

Naredna runda pregovora o Kosovu počela je 15. marta u Parizu, a okončana je neuspjehom nakon svega četiri dana. Dvije delegacije su 18. marta potpisale različite sporazume – delegacija kosovskih Albanaca potpisala je sporazum koji su ponudili međunarodni pregovarači, dok je državna delegacija Srbije potpisala svoj predlog političkog sporazuma – Sporazum o samoupravi na Kosovu i Metohiji.

Ni u posljednjem pokušaju, 22. marta, specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država, Ričard Holbruk, nije uspio da ubijedi tadašnjeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, Slobodana Miloševića, da prihvati sporazum o Kosovu i raspoređivanje stranih trupa u pokrajini. Dva dana kasnije, 24. marta, NATO je započeo bombardovanje SFR Jugoslavije, što je nakon 78 dana rezultiralo povlačenjem jugoslavenskih snaga sa Kosova i uspostavljanjem privremene administracije Ujedinjenih nacija u pokrajini.

Članovi dviju delegacija su samo jednom sjedili zajedno za stolom, a na čelu stola sjedila je američka državna sekretarka Madlen Olbrajt, koja je tih dana predstavljena kao "novi Holbruk". Pojedini analitičari ističu da su sporne odredbe pregovora bile vojne prisustvo NATO u SFR Jugoslaviji i održavanje referenduma na Kosovu nakon tri godine.