Đilasove sumnje i suočavanje sa stvarnošću: Otuđenje od naroda

U četvrtom nastavku feljtona posvećenog Milovanu Đilasu, dr Aleksandar V. Miletić se bavi pitanjima sumnje i suočavanja sa stvarnošću tokom perioda od 1945. do 1954. godine. Knjiga 'Saradnik, protivnik, neprijatelj: idejno-politička delatnost Milovana Đilasa' objavljena je od strane Instituta za noviju istoriju Srbije iz Beograda.

Vladimir Dedijer, koji je bio svjedok događaja, ukazuje na sve veću otuđenost partijskog rukovodstva od naroda i običnog članstva. On navodi da je Tito, uoči pobjede, morao donijeti ključnu odluku o putu kojim će krenuti: hoće li izgraditi novu vlast sa privilegijama ili će partizani ostati vjerne sluge revolucije. Nažalost, Tito je izabrao prvi put, što je dovelo do velikih pukotina u partizanskoj etici i katastrofe jugoslovenske revolucije.

Dedijer, govoreći o eroziji moralnih vrijednosti, opisuje kako su partizanske vođe zaposjele vile poražene buržoazije. On se sjeća razgovora sa Milentijem Popovićem, koji mu je priznao da revolucionarna etika brzo propada. Dedijer je cinično odgovorio: 'Naši drugovi, radnici i seljaci, koji su vjekovima umirali od gladi, danas jedu sa takvim apetitom, da sva njihova etika nestaje u njihovim crijevima'.

Milovan Đilas, koji je doživio oslobođenje sa osjećajem deprimiranosti, primijetio je promjene koje su se kretale u suprotnosti sa revolucionarnim idealima. On je očekivao drugačiju formu vlasti, bez prestiža i privilegija, ali je to odmah počelo. U svom unutrašnjem nemiru, Đilas je osjetio negodovanje zbog stanja u kojem se nalazila partija. Kako je naveo, 'Rastakalo se drugarstvo, odnos prema narodu je bio sa visine, nije bilo egalitarizma'.

Svjedoci tog doba, poput Jare Ribnikar, prisjećaju se promjena koje su se desile kod Đilasa, koji se pokazao kao čovjek vlasti. Ribnikar se sjeća kako je Đilas, kojeg je nekada hranila i pomagao mu, postao nepristupačan i uobražen, ne pružajući joj ruku prilikom susreta.

Međutim, neki članovi prvobitnog revolucionarnog jezgra zadržali su osjećaj stare revolucionarne etike. Edvard Kardelj je već sredinom 1945. godine ukazivao na potrebu nemilosrdne borbe protiv birokratizma i isticao važnost direktnog rukovođenja, umjesto vođenja preko hartije i telefona.