Mladiću, Mladiću... ni mrtav ne miruješ

U ovom trenutku ponovo se brutalno poigravamo vrijednosnim temeljima ljudskosti, batrgajući se u smutnom prostoru više nego pogrešnog čitanja stvarnosti ─ svojevrsnoj političko-strateškoj disleksiji koju je izazvala smrt Ratka Mladića.

Umjesto da svi, makar na tren, odložimo potrebu za kalkulantstvom koje je uzrokovano sasvim očiglednim predizbornim preslaganjem političke scene ─ od brojnih zemalja EU do Zapadnog Balkana ─ vidjeli smo zbrku, nespretnost i nedovoljnu direktnost u žigosanju ni manje ni više nego za genocid osuđenog ratnog zločinca.

O, kako bi se lako određivali i koliko bi bili bolji ljudi kada bi znali što će donijeti vrijeme. Ne bismo u „vatru“ gurali često smušene portparole, koji nespretnošću kažu mnogo više nego što bi čuli jasnim stavom onoga u čije ime govore.

Ne bi morali gledati ni klovnovski nastup Milana Kneževića koji troši grdne pare da bi izbjegao politički komplikovanu sahranu. Naravno da ne bi morali po automatizmu povjerovati kako Vučić ne može ostaviti ni na pola sata predsjednika neke postsovjetske države, i doći da se pokloni sjenima onoga koji je po njegovim kriterijumima jedan od najznačajnijih spasitelja Srpstva.

Konačno, ne bi morali gledati ni nervozu Andrije Mandića koji je svjestan da je zbog navodnog pada političkog rejtinga morao da ispadne smiješan u društvu i „izleti“ sa onom neozbiljnom pričom o -u početku srpskom, zatim pravoslavnom i na kraju crnogorskom običaju saučešća.

Ubrzo će se, prilikom posjete Austriji ispostaviti da ovo obrazloženje nije bilo ni za… spoljnu upotrebu, pogotovo ne za unutrašnju, jer svi mi, naravno, znamo da je to koješta i da se saučešćem ne barjači preko tvitera, a priča o tradiciji.

Na sličan način se blamirao Spajićev PES u liku izvjesnog Pejovića, koji je bjesomučno praznoslovio pokušavajući da obezvrijedi inicijativu povodom smjene Andrije Mandića, o kojoj će se, ipak, ubrzo morati konkretno i odrediti.

Umalo zaboravih sličnu pojavu koja se odaziva na Camaj, a danas ne zna od koje strane mu „pucaju“ teži šamari. Reče konačno da će zbog ranije preuzetih obaveza biti van zemlje skoro dva mjeseca… Da ne povjeruješ!

E, Mladiću, Mladiću… Ni mrtav ne miruješ… Da su mu kojim čudom narečeni i mnogi drugi lelekači ─ od visoke politike (ne samo naše), patrijarha, crkvenih bratstava, pa zaključno sa bajkerskim udruženjima lokalnih anđela i anđelija pakla mogli kupiti život, ne bi se dvoumili jednoga časa, jer je ovaj arhizločinac i nakon smrti nastavio biti predmet političkih srljanja i neizmjernog ličnog i kolektivnog brukanja, u pokušajima da se što lakše iskormilari kroz ogavne političke vode koje simbolizuju njegov lik i nedjelo.

Ko misli da će ovu odvratnu kalkulantnost vrijeme odvesti u fade out i vratiti nas kursu ljudskosti, etike i elementarnog morala, grdno se vara, jer se u politici, pri sukobu principa i pragmatičnosti, unaprijed zna gubitnik, a pamćenje je nepotreban teret.

Sva je prilika da nam se „balkanska krčma“ i dalje dobro prima, ali i da postaje svojevrsna franšiza, sa jasnom perspektivom jačanja i na evropskom planu. Pitate li se otkud ovakva tvrdnja, onda će moje podsjećanje da EU očekuje niz važnih nacionalnih izbora u godini koja slijedi biti sasvim jasan odgovor na vašu nedoumicu, ali i veoma ozbiljna opomena.

Cirkus je u vašem gradu! – ako smo se razumjeli. Pa da krenemo! Ako malo više zagrebemo u evropske političke prilike i osobenosti, jasno ćemo uočiti značaj godine koja je pred nama, budući da se EU trenutno suočava sa dubokim preispitivanjem sopstvenih temelja.

Sasvim je izvjesno da to može biti izrazito važan evropski međuciklus nastavka jačanja prisustva i prihvatljivosti desnice, što neumitno vodi ka promjeni ravnoteže u Evropskom savjetu i među evropskim političkim subjektima.

Moralo bi biti jasno da se regionalni akteri, a po poznatoj analogiji i naše političke partije, lako „prilagođavaju“ eventualnim promjenama, pa je u tom kontekstu, neophodno minuciozno pratiti reakcije političkih struktura - za naše nedaće pogotovo važnih subjekata srpskog određenja, ali i pravilno sagledavati njihovo eventualno odstupanje od tradicionalnih oblika desne orijentacije (možda smo segmente tog raslojavanja u Crnoj Gori već vidjeli).

Ovo tim prije što ta jedinstvenost ne postoji ni u EU, pogotovo u njenim najuticajnijim državama kao što su Francuska, Njemačka, Italija, Španija, pa i Poljska.

Mogućnost prihvatljivosti i jačanja desne orijentacije potvrđuje se i kroz činjenicu da se već sada manifestuju raslojavanja na evropskoj desnici, gdje se, sa jedne strane, javljaju tradicionalne ideje koje jasno izražavaju da je „druga Evropa“ moguća (Mateo Salvini/Lega), što je donekle potvrđeno i pobjedom krajnje desnice u Njemačkoj pokrajini Saksonija-Anhalt.

Dobroj perspektivi desnih struktura doprinosi i prisustvo prilično jake moderne desnice u Italiji (Đorđa Meloni/Fratelli d Italia), koja je u tim segmentima sklona traženju prostora za partnerstvo sa centrističkim, pa i lijevim orijentacijama.

Da se razumijemo - ovo raslojavanje, ali i traženje poveznica sa drugačijim ideološkim subjektima nije pametno vidjeti kao slabost. Upravo suprotno - što šire prisustvo fronta desnih ideja, to veća mogućnost za njihovu dominaciju. Samo slabi zbijaju redove. I tu nema mjesta naivnosti - ni na evropskom, a pogotovo na prostoru Zapadnog Balkana.

Pomenuh li Crnu Goru. U ovakvim okolnostima moraju se uočavati „i udesi i šanse”. Moderna-pragmatična desnica koja ne želi ekstremizaciju i teži reformisati EU kako bi bila manje birokratska, a više usmjerena na konkretne probleme građana, ne mora automatski značiti lošu vijest. Pa čak ni elementarno vrijednosno. Naprotiv, zavisi koja verzija „druge Evrope“ će prevladati.

Neće biti prvi put da vidimo koaliciju lijevih, centrističkih i desnih politika, jer tu realnost EU već živi. Sa aspekta naših interesa, ukoliko bi prevladala „mekša desnica“ EU bi sasvim izvjesno i dalje ostala aktivna u politici proširenja.

Ukoliko bi došlo do ekspanzije radikalnijih varijanti desnih struktura, koje povezujemo sa politikama tipa AfD\, Salvini\, Le Pen ─ to je već drugačiji nivo priče. Nesumnjivo je da bi imali jak uticaj tvrde, takozvane suverenističke desnice, najmanje predvidive i izrazito skeptične prema sadašnjem modelu EU, sa veoma problematičnim stavom prema Rusiji i Ukrajini.

Tome, nažalost, ubjedljivo mogu doprinijeti predsjednički izbori u Francuskoj, na proljeće 2027. godine - po mnogima možda i najvažniji izbori u Evropi, posebno zbog nagovještaja dominacije Marin Le Pen, predstavnice radikalne desnice.

Parlamentarni izbori se očekuju u Italiji, Poljskoj, Španiji, Danskoj, eventualno Sloveniji… Njihovi rezultati mogu korjenito promijeniti političku arhitektoniku unutar EU, a ako bi takve i slične ideje postale konkurentne u velikim državama, izvjesno bi u nekoj perspektivi moglo doći i do regresije politike proširenja.

Predsjednički izbori u Francuskoj praktično će biti prvi veliki test koliko je evropski politički talas otišao udesno, što dodatno doprinosi njihovom značaju.

Gdje je Crna Gora u tom kolopletu interesa, nije lako procijeniti, ali je najgora opcija nedovoljno pratiti promjene političke morfologije EU i ostati uskraćen za pravovremeno uočavanje potencijalnih saveznika.

Za Crnu Goru je možda najvažnije što se usljed raslojenosti koja dolaze do izražaja u izbornim periodima teško mogu steći uslovi da se preko noći napravi neki jedinstveni radikalno desni blok, koji bi kritično doveo u pitanje politiku proširenja.

Kolko god sa zebnjom pratili dešavanja u Evropskoj uniji, hrabri mogućnost da eventualna dominacija umjerenijih struja, pa bile i konzervativne, pokrene aktivnosti dodatnog geopolitičkog zatvaranja prostora za kineski i, za nas posebno opterećujući, ruski uticaj na Balkanu, što može čak i ubrzati naš EU put.

Loš scenario bi bio da nacionalističke i euroskeptične stranke postanu dominantne u nekoliko najvećih država, što implicira da bi se EU više bavila unutrašnjim političkim turbulencijama, dok bi proširenje bilo u drugom planu.

Jasno je da bi takav kontekst za Crnu Goru predstavljao ozbiljan teret, jer će vjerovatno završiti pregovore barem približno u predviđenim rokovima, ali je i zabrinjavajuće realno da bi ratifikacija, kao svojevrsna politička odluka, mogla veoma potrajati – u tom slučaju sa ipak neizvjesnim ishodom.

I upravo zato su izbori u Francuskoj, Italiji, Poljskoj i brojnim drugim zemljama EU u 2027. godini mnogo važniji za Crnu Goru, nego što se to možda na prvi pogled uočava.

Naravno, neizmjerno su važni i izbori u Crnoj Gori koji će nam jasno pokazati kuda će se dugoročno kretati naša društvena, politička, ali i ideološka paradigma.

Ne manje važni su i već zakazani izbori u Srbiji. Još uvijek neobuzdani autokrata Aleksandar Vučić veoma dobro zna koliko je bitno obnoviti sliku o sebi kojom se godinama predstavljao kao nedodirljivi gospodar u državi kakva je Srbija, ali i kao, kako se to znalo reći, dominantni regionalni faktor stabilnosti.

Zakazao je izbore onda kada je po svojoj procjeni dovoljno marginalizovao sve oblike opozicionog otpora koji bi ga mogli ugroziti, stvarajući od obećavajućeg opozicionog pokreta, amorfnu masu sa, mnogi će reći, malim izgledima na uspjeh.

Što se tiče izbora u Crnoj Gori, tajming je za Vučića veoma dobar. Da se on priprema za to vrijeme, više je nego jasno. Ukoliko još jednom zajaše Srbiju, ostaje mu ogromno vrijeme da prvo na nama pokaže obnovljenu moć.

Do izbora, ipak, ima mnogo i bezbroj je modaliteta kojim može uticati na njih. Do tada možemo samo da nagađamo koalicione mogućnosti i aspiracije političkih aktera koje smo prepoznavali po neupitnoj privrženosti svemoćnom AV. Raslojavanje evropske desnice je ipak stvar vrijednosnih kriterijuma u kreiranju EU, dok su naša, nažalost i po svemu sudeći, još jedna Vučićeva kalkulacija kojom preispituje lojalnost regionalnih eksponenata njegovog lika i djela.

Koga će i hoće li uopšte ikoga „pomilovati” od onih koji su u jednom trenutku pomislili da je bivši, to ćemo tek da saznamo.