Vitkof i Kušner u Moskvi i Kijevu

Posjete specijalnog izaslanika predsjednika SAD-a Stiva Vitkofa i Džereda Kušnera Moskvi 5. septembra i Kijevu 6. septembra 2026. godine nijesu dovele do dogovora o prekidu rata. Ipak, pokazale su novi pokušaj Vašingtona da direktno približi stavove Rusije i Ukrajine i pripremi teren za obnovu trilateralnog pregovaračkog procesa.

U Moskvi su Vitkof i Kušner više od tri sata razgovarali s Vladimirom Putinom. Američka strana dobila je od Kremlja nove ideje o mogućem rješenju, ali Moskva nije odustala od svojih principijelnih zahtjeva. Putin je ponovo naglasio potrebu za otklanjanjem takozvanih „temeljnih uzroka sukoba“ i potvrdio namjeru Rusije da nastavi ostvarivati ciljeve koje je proklamovala. To je važan signal: Kremlj pokazuje spremnost da nastavi pregovore, ali za sada ne pokazuje spremnost da prihvati kompromis koji bi podrazumijevao odustajanje od njegovih ključnih političkih i teritorijalnih zahtjeva. Zbog toga se moskovski sastanak može ocijeniti kao pregovarački napredak bez političkog proboja.

Vašington je obnovio direktan kanal komunikacije s Kremljem i dobio mogućnost da neposredno procijeni njegovu poziciju. Međutim, samo obnavljanje dijaloga još ne znači da je Rusija spremna okončati rat. Kijevska faza imala je drugačiji značaj. U glavnom gradu Ukrajine američki predstavnici nijesu samo prenijeli ukrajinskoj strani rezultate razgovora s Putinom, već su razgovarali i o praktičnim pitanjima podrške Ukrajini. Konsultacijama su prisustvovali i predstavnici Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Na taj način Vašington je pokazao namjeru da mogući pregovarački proces koordinira ne samo s Kijevom, već i s ključnim evropskim saveznicima. To je od suštinskog značaja.

Ako Moskva pregovore prvenstveno posmatra kao instrument za ostvarivanje svojih strateških ciljeva, onda je za Ukrajinu diplomatski proces neraskidivo povezan s pitanjima sigurnosti. Zbog toga svaki mirovni sporazum mora odgovoriti ne samo na zahtjev za prekidom borbenih dejstava, već i osigurati mehanizme koji Rusiji neće omogućiti da pauzu iskoristi za pripremu nove agresije. Upravo pitanje sigurnosnih garancija ostaje jedna od glavnih tačaka neslaganja. Drugo centralno pitanje jeste teritorija. Prije svega riječ je o dijelu Donbasa koji je i dalje pod ukrajinskom kontrolom. Za Kremlj je teritorijalni faktor dio šire koncepcije revizije poslijeratne sigurnosne arhitekture Evrope.

Za Kijev, pristajanje na teritorijalne ustupke bez pouzdanih sigurnosnih garancija stvara rizik da sadašnji prekid rata postane samo pauza prije novog sukoba. Zato bi bilo preuranjeno očekivati brzo okončanje rata do zime. Sam Kušner priznao je složenost zadatka, naglasivši da administracija Donalda Trampa nastoji stvoriti „paket mirovnih sporazuma“. Vitkof je, sa svoje strane, pozvao obje strane da naprave kompromis. Međutim, problem nije samo u udaljenosti između stavova Moskve i Kijeva. On se ogleda u suštinski različitim vizijama o tome šta bi trebalo da bude rezultat pregovora.

Za Vašington je prioritet okončanje rata i stvaranje dugoročnog sistema odnosa koji bi stranama omogućio da od konfrontacije pređu ka suživotu. Za Kijev je ključni uslov mir koji neće ugroziti njegovu državnost i sigurnost. Moskva, s druge strane, nastoji iskoristiti završetak rata za učvršćivanje političkih, teritorijalnih i sigurnosnih rezultata koje pokušava ostvariti silom. U tome se ogleda glavna kontradikcija sadašnjeg pregovaračkog procesa. Ništa manje važan nije ni zimski faktor.

Tokom razgovora u Kijevu razmatrana su dodatna sredstva protivzračne odbrane, uključujući sisteme Patriot, zaštita energetske infrastrukture i isporuka opreme za energetski sektor. To pokazuje da Vašington diplomatiju ne posmatra kao alternativu podršci Ukrajini. Naprotiv, pregovarački proces prati priprema Ukrajine za moguće intenziviranje ruskih udara na kritičnu infrastrukturu. Na taj način Sjedinjene Američke Države pokušavaju istovremeno djelovati u dva pravca: stvarati uslove za diplomatsko rješenje i jačati pregovaračku poziciju Ukrajine.

Najkonkretniji rezultat posjeta jeste stvaranje osnove za narednu fazu pregovora. Riječ je o mogućem obnavljanju formata Rusija–Ukrajina–SAD, kao i o paralelnim konsultacijama između Ukrajine, SAD-a i evropskih saveznika. Međutim, za sada je riječ samo o diplomatskoj perspektivi, a ne o postignutom dogovoru. Postoji i jedno principijelno pitanje koje će odrediti perspektive cijelog procesa: da li je Kremlj spreman prihvatiti kompromis koji ne podrazumijeva faktičko ispunjavanje njegovih maksimalističkih zahtjeva? Ako odgovor bude negativan, američka diplomatija suočiće se s istim problemom koji je više puta blokirao prethodne pregovaračke inicijative.

Indikativno je da je, odgovarajući na rusku tvrdnju o potrebi otklanjanja „temeljnih uzroka“ rata, evropski komesar za odbranu i svemir Andrijus Kubilijus izjavio: „Temeljni uzrok rata u Ukrajini jeste upravo sam Vladimir Putin.“ U toj suprotnosti nalazi se značajan dio problema sadašnje diplomatije. Vašington traži formulu kompromisa između strana, dok Moskva i Kijev i dalje različito definišu samu prirodu sukoba, njegove uzroke i prihvatljiv ishod. Zato misiju Vitkofa i Kušnera ne treba ocjenjivati prema tome da li je završena mirovnim sporazumom, već prema tome da li je stvorila mehanizam za naredni krug pregovora. U ovoj fazi odgovor je pozitivan. Diplomatski proces je obnovljen, direktni kontakti Vašingtona s Moskvom i Kijevom su održani, evropski saveznici su uključeni, a mogućnost novog trilateralnog formata ostala je otvorena. Ali političkog proboja nema. I dok Moskva ne pokaže spremnost da preispita dio svojih maksimalističkih zahtjeva, glavni rezultat diplomatske aktivnosti SAD-a ostaće ne mirovni sporazum, već pokušaj stvaranja uslova za njegovo buduće postizanje.