Turska stvara alternativni sistem sigurnosti na Južnom Kavkazu

Turska sve aktivnije promoviše vlastitu viziju sistema regionalne sigurnosti na Južnom Kavkazu, koja bi potencijalno mogla predstavljati alternativu ruskim sigurnosnim mehanizmima. Mediji su izvijestili da je ministar vanjskih poslova Turske Hakan Fidan dopustio mogućnost formiranja jedinstvene sigurnosne arhitekture za zemlje regiona.

Prema njegovim riječima, realizacija takvog koncepta biće moguća nakon potpunog rješavanja odnosa između Azerbejdžana i Jermenije i potpisivanja mirovnog sporazuma između dvije zemlje. Istovremeno, Fidan je naglasio da je trenutno riječ upravo o strateškoj perspektivi, a ne o predmetu neposrednih pregovora. Prioritetni zadatak ostaje okončanje azerbejdžansko-jermenskog mirovnog procesa.

Turski pristup zasniva se na bliskom vojno-političkom partnerstvu Ankare i Bakua, koje je posljednjih godina poprimilo strateški karakter. Obje države koordiniraju aktivnosti u oblasti sigurnosti i održavaju visok nivo vojne saradnje. Paralelno, Turska i Azerbejdžan podržavaju normalizaciju odnosa s Jermenijom, smatrajući sklapanje mirovnog sporazuma ključnim preduslovom za stvaranje stabilnijeg regionalnog okruženja.

Slabljenje ruskog uticaja, uzrokovano koncentracijom značajnog dijela vojnih, političkih i ekonomskih resursa Moskve na rat protiv Ukrajine, stvorilo je dodatni prostor za jačanje pozicije Turske. Fidanova inicijativa ukazuje na nastojanje Ankare da pređe s pretežno bilateralnog uticaja na aktivnije oblikovanje regionalne agende.

Predlažući stvaranje šireg sistema sigurnosti uz učešće država Južnog Kavkaza, Turska faktički pretenduje na ulogu jednog od ključnih centara regionalne stabilnosti. U slučaju realizacije ovog koncepta, Ankara bi dobila mogućnost ne samo da ojača vlastitu poziciju već i da državama regiona ponudi alternativni format sigurnosne saradnje, manje zavisan od Moskve.

Važan faktor ove transformacije predstavlja nastojanje Bakua i Jerevana da pitanja mirovnog rješenja rješavaju bez direktnog ruskog posredovanja. To ukazuje na značajnu promjenu tradicionalnog odnosa snaga na Južnom Kavkazu. Jermenija, razočarana u sposobnost ruskih sigurnosnih garancija da zaštite njene interese, postepeno smanjuje saradnju s ruskim strukturama i distancira se od tradicionalnih proruskih formata.

U takvim okolnostima, potencijalno učešće Jerevana u novom regionalnom sistemu sigurnosti koji predlaže Fidan moglo bi dodatno suziti prostor za ruski uticaj. Ako Jermenija konačno preusmjeri svoju sigurnosnu politiku prema diverzifikaciji partnerstava, Moskva bi mogla izgubiti jednu od posljednjih institucionalnih poluga koje su joj omogućavale uticaj na regionalne procese.

Transportna i ekonomska komponenta Ankara i Baku podržavaju proces normalizacije odnosa s Jerevanom, posmatrajući mirovni sporazum ne samo kao politički kompromis već i kao osnovu za novu fazu ekonomske integracije Južnog Kavkaza. Prelazak s višegodišnjeg sukoba na direktan dijalog stvara preduslove za obnovu saobraćajnih veza, razvoj regionalnih trgovinskih ruta i proširenje ekonomske saradnje.

U tom kontekstu, sigurnosna arhitektura sve se više povezuje s razvojem transportne i energetske infrastrukture. Stabilno funkcionisanje novih ruta zahtijevaće mehanizme njihove zajedničke zaštite, što zauzvrat povećava potrebu za koordinacijom među državama regiona. Upravo na sjecištu sigurnosnih i ekonomskih interesa Turska može dobiti dodatne mogućnosti za jačanje svog regionalnog uticaja.

Formiranje novog sistema sigurnosti odvija se i u kontekstu smanjenja ruskog vojnog prisustva u Jermeniji. Jerevan kontinuirano nastoji smanjiti ulogu ruskih sigurnosnih struktura na ključnim objektima – od aerodroma Zvartnots do pojedinih dionica jermensko-azerbejdžanske granice. Ovaj proces ukazuje na postepeno smanjivanje ruskih instrumenata uticaja na pitanja regionalne sigurnosti i transportne infrastrukture.

Smanjenje ruskog prisustva potencijalno ograničava mogućnosti Moskve da utiče na realizaciju budućih transportnih projekata, posebno ruta povezanih sa Zangezurskim pravcem. Istovremeno, to otvara dodatni prostor za Tursku i Azerbejdžan, koji nastoje Južni Kavkaz pretvoriti u važan element regionalnih transportnih i trgovinskih mreža.

Vojno partnerstvo Gruzije, Azerbejdžana i Turske Paralelno s diplomatskim inicijativama, jača vojno-politička saradnja Gruzije, Azerbejdžana i Turske. Mediji su izvijestili o završetku završne planske konferencije komandno-štabne vježbe uz kompjutersku podršku „Eternity-2026“, u kojoj će učestvovati pripadnici oružanih snaga triju država.

Tokom konferencije strane su usaglasile scenario vježbe, taktičke zadatke, kao i pitanja logističke i sveobuhvatne podrške osoblju. Kao osnovni cilj vježbe „Eternity-2026“ definisano je povećanje operativne interoperabilnosti vojnih jedinica, razvoj sposobnosti za planiranje zajedničkih odbrambenih aktivnosti i uvježbavanje odgovora na potencijalne prijetnje.

Poseban značaj ima usmjerenost vježbe na zaštitu strateški važne ekonomske i energetske infrastrukture, transportnih koridora i drugih međunarodnih projekata. Na taj način vojna saradnja triju zemalja direktno se povezuje sa zaštitom ključnih ekonomskih komunikacija u regionu.

Održavanje vježbe „Eternity-2026“ bez učešća Rusije pokazuje formiranje zasebnog mehanizma vojne saradnje na Južnom Kavkazu. Za Gruziju i Azerbejdžan saradnja s Turskom stvara mogućnost jačanja vlastitih odbrambenih sposobnosti i istovremenog smanjenja zavisnosti od ruskih sigurnosnih struktura.

Korišćenje kompjuterskog modeliranja tokom planiranja i izvođenja vježbe takođe ukazuje na postepeno uvođenje savremenijih pristupa vojnom planiranju i upravljanju. Učešće Turske, koja je članica NATO-a, doprinosi širenju praksi kompatibilnih s NATO pristupima planiranju, koordinaciji i operativnoj saradnji.

Za Gruziju i Azerbejdžan to znači postepeno udaljavanje od tradicionalnih sovjetskih i ruskih modela organizacije vojnog upravljanja.

Propadanje ruskog sigurnosnog modela Drugi rat u Karabahu predstavljao je važan signal o ograničenosti tradicionalnih ruskih instrumenata uticaja na sigurnosnu situaciju u regionu. Nakon njega, uloga Rusije kao glavnog spoljnog garanta regionalne stabilnosti počela se sve više dovoditi u pitanje.

Ova tendencija posebno je izražena u Jermeniji, koja preispituje karakter svojih odnosa s Moskvom i distancira se od ruskih sigurnosnih formata. Konkretno, Jerevan je faktički zamrznuo svoje učešće u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), što je postalo jedan od najočitijih pokazatelja krize ruskog sigurnosnog modela na Južnom Kavkazu.

Za Moskvu to znači gubitak ne samo političkog uticaja već i važnih institucionalnih mehanizama za njegovo održavanje. Ako se Rusija ranije oslanjala na vojno prisustvo, savezničke obaveze i multilateralne strukture poput ODKB-a, ti instrumenti danas postepeno gube svoju efikasnost.

U tom kontekstu, inicijativa Hakana Fidana ima šire značenje od običnog diplomatskog prijedloga. Ona odražava proces formiranja novog regionalnog balansa u kojem Turska pretenduje na ulogu jednog od glavnih centara moći, dok Rusija postepeno gubi monopol nad sigurnosnim procesima.

Jačanje vojne saradnje Gruzije, Azerbejdžana i Turske, normalizacija azerbejdžansko-jermenskih odnosa i smanjenje ruskog vojnog prisustva stvaraju preduslove za nastanak bitno drugačije sigurnosne arhitekture. Njeni ključni elementi mogli bi biti regionalna koordinacija, zaštita transportne i energetske infrastrukture, vojna interoperabilnost i diverzifikacija spoljnih partnerstava.

Na taj način Južni Kavkaz postepeno prelazi iz modela u kojem je Rusija imala dominantnu ulogu u oblasti sigurnosti u konkurentnije i multipolarnije okruženje. Turska nastoji iskoristiti ovaj proces pretvarajući vojno-političko partnerstvo s Azerbejdžanom i Gruzijom u osnovu šireg regionalnog sistema.

Ako se tom procesu, nakon okončanja mirovnog rješenja, pridruži i Jermenija, mogućnosti Moskve da obnovi raniji nivo uticaja na Južnom Kavkazu mogle bi biti znatno smanjene. Neuspješna politika Kremlja približava Jermeniju izlasku iz ODKB-a Neuspješna spoljna politika Kremlja sve više udaljava Jermeniju od ruskog sistema vojno-političkih saveza i ubrzava gubitak uticaja Moskve na Jerevan.

Mediji su izvijestili da je, kao odgovor na izjavu zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije Mihaila Galuzina o mogućnosti razmatranja pitanja oduzimanja Jermeniji prava glasa u ODKB-u na samitu organizacije 11. novembra, poslanik vladajuće frakcije „Građanski ugovor“ Sarkis Handanjan izjavio da je Jermenija već nekoliko godina faktički suspendovala svoje učešće u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj sigurnosti i da ne vidi osnov za povratak na raniji format saradnje.

Prema Handanjanovim riječima, okolnosti koje su svojevremeno dovele do suspenzije učešća Jermenije u ODKB-u i dalje nijesu riješene, zbog čega ne postoje nikakvi preduslovi za intenziviranje njenog učešća u organizaciji. Ranije je premijer Jermenije Nikol Pašinjan u intervjuu za televizijski kanal France 24 izjavio da je Jerevan suspendovao učešće u ODKB-u u februaru 2024. godine, jer organizacija, prema ocjeni jermenskog rukovodstva, nije ispunila svoje sigurnosne obaveze prema zemlji.

Aktuelizacija pitanja statusa Jermenije u ODKB-u odvija se u kontekstu kontinuirane diverzifikacije spoljne politike Jerevana. Jermenija proširuje odnose sa zapadnim državama i regionalnim partnerima, istovremeno smanjujući zavisnost od ruskih političkih, vojnih i ekonomskih struktura. Ovaj proces odvija se paralelno s transformacijom odnosa snaga na Južnom Kavkazu i postepenim smanjenjem uloge Rusije kao glavnog spoljnog garanta regionalne sigurnosti.

U tim okolnostima, izjave ruskih zvaničnika o mogućem oduzimanju Jermeniji prava glasa u ODKB-u treba posmatrati ne samo kao proceduralno pitanje unutar organizacije već i kao izraz zabrinutosti Moskve zbog daljeg gubitka političkog uticaja na Jerevan. Rusija nastoji zadržati barem dio postojećih instrumenata uticaja i spriječiti konačni izlazak Jermenije iz ruske vojne sfere.