Ulazimo li u novu eskalaciju rata?

Današnja nenajavljena posjeta direktora CIA-e Johna Ratcliffea Moskvi događaj je koji ne treba ni dramatizovati ni potcijeniti. Ne znamo šta je rekao ruskim sagovornicima i bilo bi neozbiljno nagađanja predstavljati kao činjenice. Znamo da je razgovarao sa ruskim obavještajnim vrhom, da je Vladimir Putin o tim razgovorima obaviješten i, prije svega, da direktor CIA-e usred najvećeg evropskog rata nakon 1945. godine ne putuje u Moskvu bez veoma ozbiljnog razloga.

Možda su razgovarali o Ukrajini, možda o Iranu, možda o granicama moguće eskalacije, a moguće je i o svemu tome zajedno. Postoji i istorijska paralela koju vrijedi imati na umu. U novembru 2021, nekoliko mjeseci prije ruske invazije, tadašnji direktor CIA-e William Burns po nalogu predsjednika Bidena otputovao je u Moskvu. Američke obavještajne službe već su vidjele koncentraciju ruskih snaga oko Ukrajine i pripreme za mogući veliki rat. Burns je ruskom rukovodstvu prenio veoma jasnu poruku: Washington vidi šta se priprema i cijena invazije biće ogromna. Nekoliko mjeseci kasnije ruski tenkovi krenuli su prema Kijevu.

Ne mislim da iz te paralele treba izvlačiti zaključak da Ratcliffe danas pokušava spriječiti događaj sličnih razmjera. Ali teško je to potpuno zanemariti. Burns je 2021. došao u Moskvu u trenutku kada je Washington vidio rat koji još nije počeo. Šta je Ratcliffe danas došao da pokuša spriječiti, ograničiti ili razjasniti, možda ćemo tek saznati.

Svijet od onog jutra 24. februara 2022, kada su ruske trupe prešle ukrajinsku granicu, živi u gotovo permanentnoj krizi. Rat koji je Vladimir Putin tada započeo nije ostao rat Rusije i Ukrajine. Promijenio je Evropu, ponovo definisao NATO, poremetio energetsku arhitekturu kontinenta, ubrzao povezivanje Moskve, Pekinga i Teherana i postepeno počeo da spaja krizna žarišta koja smo nekada posmatrali kao odvojene probleme.

Prvog dana tog rata objavio sam na hrvatskom portalu Index.hr tekst pod naslovom „Rat dobija jaka ekonomija, Rusija tu ekonomiju nema“. Dvanaest dana prije invazije, takođe na Indexu, upozorio sam da Evropu ponovo sustiže istorija i da Putin svojim postupcima može izazvati rat čije posljedice u tom trenutku niko nije mogao sagledati. Glavne teze koje sam tada iznio danas ne bih mijenjao. Putin nije ostvario strateške ciljeve zbog kojih je krenuo u rat. Kijev nije pao, Ukrajina nije prestala da postoji, Zapad se nije raspao, a NATO, kojem je Putin svojim postupcima vratio njegov raison d’être, danas je veći nego prije invazije.

Pogriješili bismo ako bismo iz toga zaključili da Rusiju treba potcijeniti. Pokazala je mnogo veću sposobnost da podnese ljudske i ekonomske gubitke, prilagodi ekonomiju dugom ratu i mobiliše vojnu industriju nego što su mnogi na Zapadu očekivali. Rat traje, Rusija nije slomljena, ali Putin nema pobjedu koju je obećao niti jednostavan način da iz rata izađe. Tu vidim najveću opasnost današnjeg trenutka.

Autokrata koji je svoju političku sudbinu vezao za rat teško može jednog jutra vratiti vojsku kući i objasniti naciji da je sve završeno. Putin je ono što je počelo kao njegova „specijalna vojna operacija“ tokom godina pretvorio u pitanje ruske istorijske misije, sukoba sa Zapadom i sopstvenog političkog legitimiteta. Što rat duže traje, prostor za kompromis postaje uži, a iskušenje da se njegova dinamika promijeni sve veće. Lično smatram da ulazimo u period moguće eskalacije. Ona ne mora početi velikom odlukom niti otvorenim napadom na NATO. Vjerovatniji su postepeni pokušaji testiranja granica: dron koji pređe granicu, raketa koja završi tamo gdje navodno nije trebalo da završi, sabotaža, sajber napad, incident na Baltiku ili operacija čije autorstvo Moskva može poricati.

Putin možda uopšte ne želi rat sa NATO-om. Možda želi nešto za njega korisnije — da provjeri postoji li iza člana 5. stvarna politička volja da se on primijeni i koliko su čvrste veze između Evrope i Washingtona. Postoji i mnogo ozbiljnija mogućnost o kojoj treba govoriti hladno i bez senzacionalizma: taktičko nuklearno oružje u Ukrajini. Ne tvrdim da je Putin donio odluku da ga upotrijebi niti da će se to dogoditi. Za takvu tvrdnju nema javnih dokaza. Poslije svega što smo vidjeli, ozbiljna analiza više ne može jednostavno proglasiti takav scenario nemogućim.

Rusija je u ovom ratu već koristila sisteme poput Kinzhala i Iskandera, koji mogu imati i konvencionalnu i nuklearnu ulogu. To nije dokaz namjere, ali znači da sposobnost postoji. Ako Putin zaključi da konvencionalnim sredstvima ne može postići rezultat koji kod kuće može predstaviti kao pobjedu, mogao bi pokušati da promijeni pravila igre. Taktička nuklearna detonacija u toj bi računici možda imala manje vojnu nego političku svrhu: šokirati Ukrajinu, uplašiti Evropu, podijeliti NATO i natjerati Washington da bira između pregovora pod novim uslovima i rizika direktnog sukoba nuklearnih sila. Bila bi to strašna i krajnje opasna kalkulacija.

Zapad mora jasno pokazati da bi cijena takvog poteza bila neuporedivo veća od bilo kakve koristi koju bi Moskva mogla očekivati. Današnji Ratcliffeov odlazak u Moskvu u tom kontekstu dobija dodatnu težinu. Ne znamo da li se razgovaralo o nuklearnom pitanju i ne treba tvrditi da jeste. Postoje trenuci kada velike sile određene poruke ne šalju saopštenjima za javnost. Crvene linije između nuklearnih sila moraju biti objašnjene direktno, jasno i bez prostora za pogrešnu interpretaciju.

Ova jesen donosi još jednu ozbiljnu geopolitičku komplikaciju. Ukrajina više nije jedina velika kriza. Istovremeno se zaoštrava situacija oko Irana, dok novi američki finansijski pritisak koji vodi ministar finansija Scott Bessent neizbježno dolazi do Kine. Kina kupuje najveći dio iranskog izvoza nafte, a znatan dio trgovine kojom Teheran zaobilazi američke sankcije oslanja se na kineske kompanije, rafinerije, juan i finansijske kanale. Pokuša li Washington zaista da presiječe te tokove, prije ili kasnije zadire u kineske ekonomske interese.

Peking teško može prihvatiti princip prema kojem američko Ministarstvo finansija određuje od koga kineske kompanije smiju kupovati energiju i preko kojih kanala smiju plaćati. Ovdje me posebno zabrinjava mogućnost da američki pritisak pređe sa iranskih posrednika i manjih kineskih subjekata na ozbiljnije kineske finansijske institucije. Sekundarne sankcije velikoj kineskoj banci više ne bi bile samo instrument pritiska na Teheran. Otvorile bi novi nivo finansijskog i političkog sukoba između dvije najveće ekonomije svijeta. Peking bi gotovo sigurno morao odgovoriti, a posljedice bi se mogle preliti daleko izvan Irana — na energetska tržišta, globalnu trgovinu, finansijske tokove i ionako veoma složene američko-kineske odnose.

Iran je ovdje važan iz još jednog razloga. Teheran je dio šire mreže strateških odnosa koja se posljednjih godina formirala između Rusije, Kine i Irana. Sve je jasnija konvergencija interesa država koje žele ograničiti američku moć i smanjiti sopstvenu zavisnost od finansijskog sistema kojim dominira dolar. Rat u Ukrajini taj je proces samo ubrzao. Iranska kriza time prestaje biti samo iranska. Postaje još jedna tačka mogućeg sudara Washingtona i Pekinga i još jedan element šire borbe oko budućeg međunarodnog poretka.

Rusija treba Iran, Iran treba Kinu, Kina treba energiju i stabilnu svjetsku trgovinu, ali ne želi finansijski poredak u kojem Washington može jednostrano zatvarati kineske kanale poslovanja. Amerika istovremeno pokušava pomoći Ukrajini, obuzdati Rusiju, ograničiti Iran i spriječiti stvaranje paralelnog finansijskog sistema koji bi američke sankcije učinio manje djelotvornim. Svaki od tih problema zasebno možda se još može kontrolisati. Prava opasnost leži u njihovoj konvergenciji.

Ozbiljan incident između Rusije i NATO-a, nova eskalacija oko Irana, američke sekundarne sankcije važnoj kineskoj finansijskoj instituciji i kineski odgovor, dok se rat u Ukrajini istovremeno podiže na novi nivo, mogli bi proizvesti situaciju znatno opasniju od zbira njenih djelova. Tada više ne bismo imali nekoliko regionalnih kriza. Imali bismo jednu globalnu krizu sa nekoliko međusobno povezanih ratišta. Naredne mjesece treba posmatrati sa velikim oprezom. Ne tvrdim da je širi rat neizbježan, a još manje Treći svjetski rat. Diplomatija, direktni komunikacioni kanali i vojno odvraćanje postoje upravo da bi se takav razvoj spriječio. Imaju smisla samo dok politički lideri prepoznaju opasnost prije nego što događaji počnu upravljati njima.

Putina pritom ne treba proglašavati ludim. To je previše jednostavno objašnjenje i može nas odvesti ka pogrešnim zaključcima. Opasnija je mogućnost da se ponaša racionalno unutar političkog sistema koji je sam stvorio i u kojem mu je poraz postao neprihvatljiv. Takva racionalnost može ga navesti na podizanje uloga kada zaključi da mu postojeći nivo sukoba više ne može donijeti rezultat koji mu je potreban. Prvog dana rata napisao sam da rat dobija jaka ekonomija i da Rusija tu ekonomiju nema. Tu tezu ne povlačim. Danas bih joj dodao samo jednu. Najopasniji trenutak rata možda nije kada autokrata vjeruje da pobjeđuje, nego kada počne vjerovati da gubi, a istovremeno zaključi da sebi poraz ne može dozvoliti. Putin je 24. februara 2022. bacio kocku i svijet od tog jutra živi u permanentnoj krizi. Danas postoji mogućnost da se približavamo trenutku kada će ponovo pokušati da podigne uloge. Možda ulazimo u novu eskalaciju rata.