Reakcija Mihaila Popeskua na kolumnu Ljubomira Filipovića

Mihajlo Popesku reagovao je na kolumnu Ljubomira Filipovića pod naslovom “Slučaj Mihaila Popeskua” koja je na portalu CdM objavljena 1. jula. On tvrdi da je u tekstu netačno imenovan, kao i da je iznesen niz netačnih tvrdnji o njemu i o razlozima zbog kojih javno kritikuje Zakon o crnogorskom državljanstvu.

Reagovanje Popeskua prenosimo integralno: “Slučaj Mihaila Popeskua”: odgovor čovjeka koji ne postoji. Gospodine Filipoviću, čovjek o kome ste napisali kolumnu ne postoji. “Mihailo Popesku”, kome ste posvetili toliko strasti i toliko pridjeva, nije ničiji sin, ne vodi nikakvu kampanju i ne stoji ni na jednom dokumentu. Ja se zovem Mihajlo. To ime piše na mojim diplomama, na X nalogu s koga godinama javno pišem, a pisalo je i na crnogorskoj ličnoj karti koju sam imao od 1996. do 2000. godine.

Kolumnista koji čovjeka optužuje da ruši državu, a ne provjeri ni kako se taj čovjek zove, saopštio je čitaocima sve o svom metodu: činjenice su ukras, meta je poenta. Zato ovaj tekst ne pišem prvenstveno Vama, nego čitaocima CdM-a. Da razdvojimo šta je u “slučaju” činjenica, a šta Vaša konstrukcija.

Moj otac je rođen u Podgorici, tamo je odrastao i crnogorski je državljanin od rođenja do danas. Ja sam rođen van Crne Gore. Zakon o crnogorskom državljanstvu djetetu rođenom u inostranstvu, čiji je jedan roditelj crnogorski državljanin, dopušta državljanstvo samo pod uslovom da nema državljanstvo drugog roditelja i samo do navršene 23. godine života, granice koja je 2008. pala kao sjekira, bez prelazne odredbe za starije od te arbitrarne granice, kakvu su svojim ljudima dale druge bivše jugoslovenske republike. No ne i Crna Gora.

Tvrdim, dakle, nešto vrlo dosadno i vrlo pravničko: da Zakon o crnogorskom državljanstvu nije saglasan Ustavu Crne Gore, Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i standardu koji djeci svojih državljana priznaje praktično cijela Evropa. O tome postoje podnesci pred Ustavnim sudom, koje je pravnički oblikovao dr Stevan Špadijer, koga je pomenuti zakon isto oštetio kao i mene. To je sav “slučaj”.

Sve ostalo – Knežević, Beograd, “uvoz birača”, rušenje referenduma – dopisali ste Vi, bez ijednog dokaza, ijednog mejla, ijednog transfera. Imate kolumnu. Nemate predmet. Zakon koji sam sebe demantuje Vaš tekst pažljivo zaobilazi srž, jer srž ruši tezu.

Crna Gora višestruko državljanstvo dopušta u čitavom nizu slučajeva: onima koji su drugo državljanstvo stekli prije obnove nezavisnosti; supružniku crnogorskog državljanina; povratniku iz dijaspore; počasnim državljanima; hiljadama stranaca kojima je pasoš prodat kroz ekonomski program. Stranac koji se vjenča i poživi u Crnoj Gori, može. Kupac pasoša, može (tj. mogao je u vrijeme prethodne vlasti). Iseljenik koji se vrati, može. Jedino dijete crnogorskog državljanina, rođeno u braku u kome drugi roditelj nije Crnogorac, zakon tjera da bira: otac ili majka. Takvi standardi postoje na Bliskom istoku, ali ne i u EU, čija je naredna članica, gotovo izvjesno, i Crna Gora.

Takav zakon nije odbrana državnosti, već pravni čučavac i zamešateljstvo. I ne pogađa on samo “Beograđane”: pogađa ljude koji žive i rađaju se i u Crnoj Gori i čija djeca iz mješovitih brakova ostaju u istom lavirintu. Pogađa i desetine hiljada iseljenika po zapadnim zemljama koji su, uzevši tamošnje pasoše, po slovu istog zakona državljanstvo tehnički izgubili, samo što se to taji i svi se prave blesavi.

Dvije klase građana nisu moj izum. One su definisane članovima zakona koje niste citirali. Da ste prošli kroz moj javni trag, a ne kroz sopstvenu anksioznost, znali biste: da sam 2006. mogao da glasam, glasao bih za nezavisnost. Ne iz folklora, nego iz pragmatičnih razloga. Crna Gora nije bila dužna da bude kolateral kosovskog pitanja, a nezavisnost je bila šansa za formiranje moderne i ozbiljne jurisdikcije i kvantni skok naprijed.

Javno sam rekao i da Srbija nema šta da se miješa u ovo (a ni u bilo koje drugo) pitanje: ovo je unutrašnja pravna stvar Crne Gore, i stvar nas koji smo oštećeni. Zato je i vodim pred crnogorskim institucijama, a ne po beogradskim kabinetima. Moji nastupi na X-u na ovu temu imaju edukativni karakter i svrhu širenja svesti o problemu koji pogađa ljude poput mene, ali i samu Crnu Goru.

Čovjek koji javno traži da se poštuje Ustav CG, koji kaže da bi glasao za nezavisnost i da Beograd nema tu šta da traži slabo liči na agenta za poništenje referenduma i čovjeka koji želi da sruši Crnu Goru. Ali Vama te činjenice smetaju, jer Vam kvare scenario.

O opštem dvojnom državljanstvu sam neutralan do dosade: neka o njemu odluče građani Crne Gore, ako žele i na referendumu. Ono što ne smije biti stvar referenduma ni ukusa jeste da dijete crnogorskog državljanina bude pravni stranac sopstvenom ocu ili majci.

Ovaj problem, pogađa i samog premijera države, čije dijete u Crnu Goru dolazi kao stranac. Dakle, ono što ja tražim ne služi da se uvezu birači, nego da se priznaju sopstveni potomci u prvom koljenu.

“Ne voli Crnu Goru” kao jeftin argument. Postavili ste se kao povjerenik za tuđu ljubav prema domovini, pa je mjerite praznicima, tvitovima i pravopisom. Slava nije državni udar; to je porodični praznik, i dio mog nasljeđa upravo iz Crne Gore, kao što je to i Podgorica u kojoj mi živi sva rodbina sa očeve strane.

Ekavica kojom tvitujem nije iredenta (služim se ja jednako i ijekavicom kao što možete da vidite iz ovog teksta). Ekavicu, za razliku od Vaših teza, priznaje lingvistika. A poruka koja godinama stoji zakačena na vrhu tog “antidržavnog” X naloga glasi, od riječi do riječi: “Djeca crnogorskih državljana moraju da budu crnogorski državljani, automatski i bezuslovno.”

Strašne li subverzije: tražiti Crnoj Gori Crnogorce! Nisam politički akter. Ne kandidujem se, ne vodim stranku, ne živim i ne pretendujem da živim od novca poreskih obveznika Crne Gore ili bilo koje druge države; radim u Londonu, imam svoju firmu, a pomoć oko državljanstva nudim pro bono zakonodavcima u Crnoj Gori, ako žele da čuju ono što imam da kažem.

U Crnoj Gori nisam bio od 2009: tada sam sebi obećao da se neću vraćati u zemlju moga oca dok mi se ne vrati ono što mi je oteto ili ono što mi je po svom zdravom razumu sljedovalo, ali se nije desilo. Ne mogu i ne želim da se osjećam strancem u Crnoj Gori. Ako Vam to liči na mržnju, problem je u Vašem rječniku.

“Histerične reakcije” koje pominjete takođe su projekcija. Histerija je čovjeku pripisati rušenje državnosti zato što traži da se zakon uskladi s Ustavom. Histerija su i anonimni nalozi koji su, uz ovakve kolumne kao muziku u pozadini, vrijeđali mene, mog oca, moju pokojnu babu i moju djecu.

Bratić, ili dvostruki aršin Vesnu Bratić niste morali da uvlačite u moj tekst, ali kad ste već: sami pišete da je državljanstvo dobila “brzo i mimo redovne procedure”. Dakle, kad država hoće, može i brzo i mimo procedure. Kad su u pitanju djeca njenih državljana, ne može ni po proceduri.

To nije moja relacija s Vesnom Bratić; to je Vaš aršin, sam sebi svjedok. Pa mi objasnite, kad već branite državu: zašto je po Crnu Goru opasniji sin Podgoričanina iz Londona, doktor nauka, preduzetnik, čiste biografije, od stotina prodatih pasoša i ljudi koji su državljanstvo dobili mimo ili van redovne procedure? Neki od kojih su bili čak i na međunarodnim potjernicama!

Šta Vam zapravo smeta? Smeta Vam što se rasprava vraća tamo gdje ne umijete da je vodite: na članove zakona, na Ustav, na Konvencije, na uporedno pravo, na činjenicu da Crna Gora ide ka EU s propisom koji sopstvenu djecu tretira strože od kupaca svojih pasoša.

Lakše je napisati “korisni idiot” nego odgovoriti na pravni argument. Najteže je priznati da država može biti u krivu prema sopstvenim potomcima i da to priznanje ne bi bilo kapitulacija pred Beogradom, nego pobjeda Podgorice i pobjeda prava.

Ne tražim da me volite, ni da me smatrate dovoljno crnogorskim za Vaš ukus. Tražim da prestanete da lažete o tome šta tražim. Tražim da se zakon uskladi s Ustavom, da dijete crnogorskog državljanina ne bira između državljanstva oca i majke, i da se o tome raspravlja kao o pravu, a ne kao o testu vjernosti, pogotovo ne pred ispitivačem koji nije savladao ni ime kandidata.

Ako Vam je Crna Gora zaista mjerilo, branite je zakonima koji mogu da izdrže sud. Sudovi, za razliku od kolumni, ne primaju kao dokaz to što se nekome nije svidio tuđi X nalog.