Makijavelisti kroz vjekove: Kako moć oblikuje politiku

Aleksandar Vučić je majstor u kreiranju unutrašnje stabilnosti kroz kontrolu medijskog prostora i partijsku kapilarnu mrežu. On savršeno sprovodi Makijavelijev savjet da vladar mora upravljati percepcijom javnosti. Njegova svakodnevna, višesatna televizijska obraćanja na nacionalnim frekvencijama direktno oblikuju narativ u zemlji - od ekonomskih uspjeha do stalnih spoljnih i unutrašnjih zavjera.

Na spoljnom planu, njegova politika „četiri stuba“ (balansiranje između EU, Rusije, Kine i SAD) školski je primjer „lisičje“ diplomatije. Srbija istovremeno kupuje francuske avione, potpisuje ugovore sa Kinom i održava bliske odnose sa Kremljom, čineći Vučića nezaobilaznim sagovornikom za sve geopolitičke igrače na Balkanu.

Kada je firentinski diplomata Nikolo Makijaveli 1513. godine napisao knjigu „Vladar“ (ital. Il Principe), nije ni slutio da je stvorio najdugovječniji priručnik o anatomiji političke moći. Umjesto moralnih pouka, on je ponudio surovu realnost: vladar mora kombinovati snagu lava (da uplaši vukove) i lukavost lisice (da prepozna zamke). A ako vladar mora da bira, bolje je da ga se podanici plaše nego da ga vole. Ljubav je nestalna, a strah od kazne nikada ne iznevjeri. Vladar treba da bude dobar dokle god može, ali mora znati postati i zao ako je to nužno za opstanak poretka. Ipak, mora izbjeći da bude omražen. Ako je očuvanje države u pitanju, svako sredstvo koje vladar upotrijebi smatra se opravdanim.

Ova ogoljena doktrina realpolitike odmah po izlasku knjige iz štampe zapalila je i prestravila Evropu, pronalazeći kroz vjekove moćne sljedbenike koji su u praksi sprovodili njene lekcije o bezobzirnom državnom interesu. Nikolo Makijaveli (1469–1527) bio je visoki diplomata i sekretar Firentinske republike tokom 14 godina. Kada je moćna porodica Mediči 1512. godine uz pomoć španske vojske srušila republiku, Makijaveli je smijenjen, optužen za zavjeru, mučen na rastezaču i protjeran na svoje seosko imanje Sant'Andrea u Perkuzini. Tamo, u izolaciji, u drugoj polovini 1513. godine piše knjigu „Vladar“. Knjiga je prvobitno bila posvećena Đulijanu de Medičiju, a potom Lorencu II Medičiju.

Makijaveli je knjigu napisao iz očaja, s jasnom namjerom da pokaže vrhunsko poznavanje političke tehnologije, zadobije povjerenje novih gospodara i vrati se u državnu službu. Makijaveli nije bio teoretičar iz fotelje. Kao diplomata u turbulentnoj Italiji 16. vijeka, iz prve ruke je posmatrao uspone i padove moćnika. Njegova namjera nije bila da poduči ljude zlu, već da opiše svijet onakvim kakav on zaista jeste, a ne onakvim kakav bi trebalo da bude. Tokom Makijavelijevog života knjiga je kružila samo u rukopisima. Zvanično je štampana tek 1532. godine, pet godina nakon njegove smrti, uz odobrenje pape Klementa VII.

Međutim, ubrzo nastaje oštra reakcija Crkve i knjiga 1559. godine dospijeva na ozloglašeni Indeks zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum) Katoličke crkve, gdje ostaje vjekovima. Makijavelijeva politička filozofija počiva na trouglu tri ključna pojma: stato (država ili politički poredak), virtù (energija, politička inteligencija i sposobnost vladara) i fortuna (sudbina, sreća ili nepredvidive okolnosti).

Makijaveli je među prvima u istoriji upotrijebio riječ stato u modernom, sekularnom smislu - ne kao lični posjed vladara ili Božiji poredak na zemlji, već kao samostalnu političku instituciju čije je očuvanje vrhovni cilj politike. U toj borbi za očuvanje stato-a, virtù ima potpuno drugačije značenje u odnosu na tradicionalni hrišćanski moral - poštenje, dobrotu, blagost i poniznost - iako vladar treba da stvori privid da taj moral posjeduje. Ljudi uglavnom sude o čovjeku na osnovu onoga što vide očima, a rijetko prepoznaju ono što čovjek stvarno jeste.

Fortunu Makijaveli upoređuje s razornom rijekom koja plavi sve pred sobom. Vladar koji posjeduje virtù jeste onaj koji gradi nasipe i brane dok je vrijeme mirno, kako bi sačuvao svoj stato kada poplava (loša sreća) nastupi. Fortuna, naime, upravlja polovinom našeg djelovanja, ali nam virtù omogućava da kontrolišemo drugu polovinu.

Od izlaska knjige „Vladar“ iz štampe pa sve do dana današnjeg, nije bilo istorijskog perioda u kojem nije bilo dosljednih sljedbenika Makijavelija. Nekad ih je bilo manje, a nekad više, ali kontinuitet je nesporan. Engleski kralj Henri VIII (16. vijek) među prvima je bio veliki pobornik makijavelizma. Anegdota kaže da je Makijavelijevu knjigu držao pod jastukom. Vođen čistim makijavelizmom, raskinuo je veze sa Vatikanom kako bi učvrstio sopstvenu apsolutnu krunu.

U 17. vijeku francuski kardinal Rišelje, koji nije bio kralj ali je imao apsolutnu vlast, primijenio je doktrinu „raison d'État“ (državni razlog). On je moć i stabilnost Francuske stavio ispred tradicionalnog morala, odnosno religijskih obzira i podjela. Ni u 18. vijeku nije manjkalo dosljednih Makijavelijevih sljedbenika. Prosvijećeni pruski kralj Fridrih Veliki javno je pisao traktate protiv Makijavelija, dok je iza kulisa, kroz agresivna vojna osvajanja, savršeno demonstrirao njegove lekcije iz knjige „Vladar”. Napoleon Bonaparta (1769–1821) bio je hodajuće otjelotvorenje Makijavelijevog ideala. Detaljno je proučavao knjigu „Vladar“, strastveno komentarisao Makijavelijeve postavke te u praksi primjenjivao mnoge njegove političke i vojne principe.

Sredinom 19. vijeka „Gvozdeni kancelar“ Oto fon Bizmark ujedinio je Njemačku „krvlju i gvožđem“ (uloga Makijavelijevog lava), pletući istovremeno genijalnu mrežu tajnih saveza (uloga Makijavelijeve lisice). Inače, za Bizmarka se govorilo da knjigu „Vladar“ zna napamet.

U mračnom 20. vijeku makijavelistički principi doživljavaju dramatičnu radikalizaciju i mutaciju, jer totalitarni lideri zloupotrebljavaju tezu o strahu i državnom interesu kako bi opravdali masovni teror, unutrašnje čistke i globalne sukobe. Prvi među njima je Italijan Benito Musolini. Ovaj fašista je bio toliko fasciniran Makijavelijevom knjigom da je, između ostalog, napisao i predgovor za njeno italijansko izdanje, slaveći Makijavelijev cinizam kao vrhunski politički realizam.

Ubrzo zatim, Adolf Hitler u nacističkoj Njemačkoj dovodi makijavelistički koncept propagande do monstruoznih razmjera, koristeći projektovani spoljašnji i unutrašnji strah kako bi apsolutno homogenizovao masu oko uloge nepogrešivog vođe lavlje snage. Skoro istovremeno, u Sovjetskom Savezu Josif Staljin se profiliše kao vrhunski, hladnokrvni makijavelista koji kombinuje lisičju lukavost unutrašnjeg partijskog manevrisanja s lavljom surovošću masovnih čistki i Gulaga. Time je dokazao da je u njegovom sistemu opstanak režima jedina svetinja, a ljudski životi tek puko sredstvo.

Ovi diktatori su dokazali da kada se Makijavelijeve lekcije odvoje od njegovog izvornog cilja (stabilnosti države) i stave u službu fanatičnih ideologija, svijet brzo tone u destrukciju.

Ni pet vjekova nakon što je knjiga „Vladar“ ugledala svjetlo dana, Makijavelijeva pravila političke arene nijesu se promijenila, izuzev što je njegova „lisica“ preuzela primat nad njegovim „lavom“. Moć se više ne ogleda toliko u vojnoj sili koliko u sveobuhvatnoj kontroli informacija i strateškom eliminisanju konkurencije. Danas su Makijavelijeva pravila dobila nove, moderne protagoniste koji se suočavaju sa izazovima digitalnog i globalizovanog svijeta.

Kao najpoznatiji sljedbenici Makijavelijevih principa danas se u svijetu izdvajaju četvorica globalnih lidera: Vladimir Putin, Si Đinping, Benjamin Netanjahu i Donald Tramp. I mi danas u našem eks-jugoslovenskom regionu imamo svoje autentične makijaveliste, prije svega u liku Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Danas se može postaviti analitičko pitanje: da li današnji lideri svjesno čitaju Makijavelija ili su zakoni moći jednostavno univerzalni pa ih oni instinktivno slijede?

Evo kako Makijavelijeva strategija funkcioniše u praksi ove šestorke lidera - kojeg se načela drže, a koje zanemaruju. Vladimir Putin: „Blizanac“ ogoljenog vladara iz 16. vijeka. Ruski predsjednik Vladimir Putin ideološki je i praktično najbliži izvornom, carističkom i makijavelističkom konceptu moći, gdje je kontrola personalizovana i apsolutna. On vlada kroz autoritarnu silu, direktnu eliminaciju političkih rivala i neprobojan bedem bezbjednosnih struktura. Savršeno razumije da u njegovom sistemu strah garantuje stabilnost.

Istorija pamti tri ključna primjera njegove lavlje demonstracije sile. Mihail Hodorkovski: Kada je 2003. godine tada najbogatiji čovjek Rusije počeo da finansira opoziciju, Putin je reagovao kao klasični Makijavelijev lav. Hodorkovski je spektakularno uhapšen u avionu, osuđen na robiju, a njegova kompanija Yukos razbijena i predata državi. Danas živi u egzilu u Londonu.

Aleksej Navaljni: Putinovu beskrupuloznost potom je osjetio i najglasniji opozicionar. Nakon što je preživio trovanje, a potom se vratio u Rusiju (čime je direktno izazvao režim), Navaljni je uhapšen i izolovan u sibirskom arktičkom zatvoru, gdje je pod brutalnim uslovima i umro početkom 2024. godine.

Jevgenij Prigožin: Najdrastičniji primjer jeste sudbina komandanta privatne vojske Wagner. Kada je Prigožin u junu 2023. godine podigao pobunu i krenuo ka Moskvi, bio je to direktan izazov Putinu. Iako je pobuna okončana pregovorima, Putin nije mogao oprostiti javno poniženje. Samo dva mjeseca kasnije, Prigožin je poginuo u misterioznom rušenju svog privatnog aviona. Ovi primjeri su poslali kristalno jasnu poruku cijeloj ruskoj eliti: cijena nelojalnosti Putinu - bilo da ste oligarh, političar ili moćni ratni komandant - jeste potpun gubitak imovine, slobode i života.

Ipak, Makijaveli izričito upozorava da vladar ne smije izazvati duboku, egzistencijalnu mržnju koja rađa očajnički otpor. Pokretanjem sveobuhvatne invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Putin je potcijenio otpor Ukrajinaca i stvorio duboku, generacijsku mržnju kod susjednog naroda. Ova invazija je, pored to...