Đoko Raičević: Pavla Đurišića sam gledao izbliza, za mene je bio zločinac
U 93. godini, Đoko Raičević prisjeća se stravičnih događaja iz Drugog svjetskog rata, uključujući susret sa zločincem Pavlom Đurišićem. Njegova svjedočanstva otkrivaju užase rata i nepravdu koju je doživio.

Kada su italijanski avioni 6. aprila 1941. godine počeli da bacaju bombe na Podgoricu, Đoko Raičević imao je osam godina. Danas, u 93. godini, jedan je od rijetkih ljudi koji još mogu da govore o tim događajima iz ličnog iskustva. Sjeća se pazarišta ispod Gorice, tijela koja su od detonacija letjela kroz vazduh, bjekstva preko Vezirovog mosta, susreta sa Pavlom Đurišićem i sudbine porodice Miličković.
U Vranićima kod Podgorice prošlost nije samo ono što je ostalo zapisano u knjigama. Ona još živi u sjećanju Đoka Raičevića, rođenog 1933. godine, jednog od rijetkih neposrednih svjedoka događaja koji su obilježili Drugi svjetski rat u Crnoj Gori. Iako danas ima 93 godine, Raičević govori jasno, precizno i britko. Događaji koje je doživio kao osmogodišnji dječak nijesu izblijedjeli. Neke slike, kaže, čovjek ne može da izbriše koliko god vremena prošlo. 'Jedan od njih jeste dan početka Drugog svjetskog rata na našim prostorima', priča Raičević.
Bio je pazarni dan. Seljaci su dolazili u Podgoricu da prodaju proizvode i stoku. Đoko je sa majkom doveo ovcu i jagnje na pazarište koje se nalazilo ispod Gorice, na prostoru današnje Beogradske ulice. Prema njegovom sjećanju, prema Gorici su se tada nalazili privatni posjedi i vinogradi, dok su u podnožju bili poljana i pazarište. Stoka je dovođena iz Kuča, Zlatice, albanskih sela, Bjelopavlića i drugih krajeva.
'Stoka se tamo držala do 12 sati: što se proda, proda, a sa onim što ostane vraćalo se pješke kući. Kada su avioni počeli da kruže iznad Podgorice, svi su ih posmatrali i pokušavali da shvate čiji su i šta rade. Ali kada je počelo bombardovanje, nastao je užas koji je teško opisati', svjedoči Raičević.
Bombe su padale po gradu, ali i neposredno pored pazarišta. Dječaku od osam godina činilo se da ovca koju su doveli na prodaju od snažnih detonacija leti uvis. 'Ko zna kuda ju je i kako odbacivalo. Činilo mi se i da tijela ljudi lete. Možda to nije bilo moguće, ali ja sam tako vidio, toliki je strah bio. Tada smo majka i ja počeli da bježimo.' Pamti samo bježanje, vrisku, jauke, kuknjavu i zvuk sirena. 'Bježali smo prema Vezirovom mostu. Neko od starijih ljudi vikao je da se udaljimo od mosta jer će ga bombardovati. Bilo je to pravo maratonsko trčanje. Imao sam osam godina, a nije bilo lako trčati od prostora ispod današnje Vile Gorica, preko Vezirovog mosta, pa do Vranića.'
U tom trenutku, kaže, ništa drugo nije bilo važno osim spasiti život. 'Za mnoge je možda to beznačajan događaj, ali ja sam ga doživio kao stravu i užas. Pamtim ga i ne mogu ga izbrisati. Ne sjećam se rado tih događaja, ali mi se vrate kada se povede priča o starosti i o tome šta se nekada dešavalo.'
Među sjećanjima koja su ostala neizbrisiva posebno mjesto zauzima susret sa četničkim komandantom Pavlom Đurišićem. Nedavne namjere da mu se u Beranama podigne spomenik vratile su Raičeviću slike koje, kaže, nikada nije zaboravio. 'Taj događaj podstakao me je da pričam o susretu sa Pavlom Đurišićem. Gledao sam ga sa udaljenosti ne većoj od ove između mene i vas', govori Raičević.
Prema njegovom svjedočenju, Đurišić je predvodio vojnu kolonu koja se kretala sa sjevera Crne Gore, preko Vranića i Lješkopolja, prema Lješanskoj nahiji. Telefona nije bilo, ali su vijesti o dolasku vojske brzo putovale od sela do sela. Ljudi su upozoravali jedni druge, a stariji i svi sposobni za bilo kakvu aktivnost pokušavali su da se sklone. 'Ljudi su jedni drugima javljali: ‘Dolazi vojska.’ Sklanjali su se stariji i svi koji su bili sposobni za bilo kakvu aktivnost, jer su oni hapsili i žene i muškarce i predavali ih Italijanima.'
Raičević kaže da je Đurišića tada doživio kao 'krvoločnog zločinca'. To nije, ističe, zaključak koji je naknadno izveo čitajući istorijske knjige, već slika koja je nastala pred očima djeteta.
Kod Raičevića se u to vrijeme bila doselila porodica Miličković, iz sela Petrovac iznad Mrka u Piperima. Glava porodice bio je težak invalid, bez jedne noge i jednog oka. Imao je izuzetno lijepog i dobrog konja, od kojeg je porodica u velikoj mjeri zavisila. 'Porodica se zahvaljujući tom konju mogla kretati. Došli su kod nas jer su vremena bila teška i do hrane se teško dolazilo. Imali su nešto stoke, možda desetak ili petnaest ovaca i jednu kravu. Otac i majka su ih, valjda, prihvatili jer nijesu imali gdje drugo', priča Raičević.
Miličkovići su kod njih proveli nekoliko mjeseci prije nego što se pojavila brigada Pavla Đurišića. 'Meni se tada, kao dječaku, činilo da je to čitava armija, da tim ljudima nema broja. Svi su imali brade do pojasa. Kada su vidjeli konja, ništa ih drugo nije zanimalo. Đurišiću se svidio konj i samo je rekao: ‘Vodite ovoga konja.’ Stari invalid sjedio je na pragu ispred kuće. Kada je shvatio da će mu odvesti konja, prišao je na štakama i pokušao da moli za ono bez čega praktično nije mogao da živi. 'Rekao mu je: ‘Molim vas, nemojte mi dirati toga konja. On mi je jedini život, jer bez njega ne mogu nikuda.’' Nije, kaže Raičević, uspio ni da dovrši rečenicu. 'Nije ni završio misao, a dočekao ga je Đurišićev udarac nekakvom automatskom puškom. Bila je to puška sa velikim okvirom. Vjerovatno ga je udario po vilici i vratu. Krv je šiknula.'
Djevojčica je uzela očevu pušku. Miličković je imao dvije kćerke. Starija je bila nekoliko godina starija od Đoka, imala je možda 12 ili 13 godina. Znala je da otac drži pušku u slamarici na kojoj je ležao. Dok su djeca plakala i bježala gledajući pretučenog i krvavog čovjeka, djevojčica je ušla u kuću. 'Niko nije znao šta namjerava. Djeca su bježala i plakala, gledajući kako su čovjeka nemilosrdno udarili i kako krvari.' Djevojčica je uzela očevu pušku, izletjela iz kuće i našla se na svega dva ili tri metra od Pavla Đurišića. 'Sigurno bi bio ubijen, ali čovjek koji je stajao do njega bacio se na nju. Puška je opalila, a njega metak nije pogodio. Sve se obrušilo na to nesrećno dijete.'
Ono što je uslijedilo Raičević ni poslije više od osam decenija ne može da zaboravi. 'Tukli su je tako nemilosrdno da je poslije nepuna dva ili dva i po mjeseca umrla od posljedica batina. Nije bilo ljekova, bolnice ni druge pomoći. Porodica je činila što je mogla, ali joj nije mogla pomoći. Kada je dijete umrlo, uzeli su ga i vratili se u svoje mjesto.' Ostali su mlađa djevojčica, njihov otac i majka. Dio stoke ostao je u Vranićima, pa su se poslije sedam ili deset dana vratili po nju i poveli ono malo što su imali.
Raičević zato ne može da razumije ljude koji danas žele da podignu spomenik Pavlu Đurišiću. 'Ovo što sam ja vidio sitno je u odnosu na ono što je činio tokom rata i u susretima sa običnim ljudima. Danas postoje knjige, podaci i brojna svjedočanstva, dostupna i intelektualcima i svima drugima. Ne mogu da prihvatim da se takvom čovjeku podiže obilježje.' Vijesti o inicijativi za podizanje spomenika danima su ga, kaže, vraćale u djetinjstvo i pred kuću u Vranićima, gdje je gledao krvavog invalida i njegovu kćerku kako pokušava da ga odbrani. 'Taj događaj me je toliko uznemirio da sam danima pred sobom imao sliku toga zločinca, zahvaljujući televiziji koja je o tome izvještavala. Ja Pavla Đurišića mogu da vidim samo kao zločinca.'
Druga velika ratna priča koju Raičević čuva vezana je za njegovog nekadašnjeg komšiju, slikara Nika Đurovića. Porodica Đurović živjela je neposredno pored Raičevićeve stare kuće u Vranićima. Niko je, prema njegovim riječima, bio pošten čovjek, cijenjeni građanin i školovani umjetnik. 'Prije rata je završio Likovnu akademiju u Rimu, mislim 1936. godine. Nakon akademije službovao je u Zagrebu. Tamo se i oženio. Ratne godine učinile su svoje, pa je iz Zagreba došao u Vraniće, gdje su mu živjeli majka i brat.' Supruga nije željela da dođe sa njim, pa su se razveli. Nijesu imali djece, a Niko se više nije ženio. Poslije rata predavao je likovnu umjetnost u podgoričkoj Gimnaziji. Njegova priča iz jula 1941. godine, međutim, mogla je da ima sasvim drugačiji kraj.
Uoči Trinaestojulskog ustanka italijanska vojska došla je u Vraniće. Raičević ne zna da li je riječ bila o patroli ili izviđačkoj jedinici, ali pamti da su uhvatili grupu mještana i doveli ih na jednu livadu. Sve je ukazivalo na to da namjeravaju da ih strijeljaju. Među uhapšenima bio je i Niko Đurović. 'Našli su ga u kući i, kao i druge, stavili mu lisice i doveli ga na livadu s namjerom da ga strijeljaju. Drugu namjeru nijesu imali.' U grupi je, prema Raičevićevom sjećanju na kasnija svjedočenja, bilo desetak ljudi. Među prezimenima koja pamti bili su Piletić, Đurović i Šundić, ali ne može da potvrdi tačan broj niti sva imena. Italijani su zarobljenicima dali lopate. 'Dali su im da kopaju grobnice. Kada su počeli da kopaju, Niko je upitao njihovog starješinu šta to rade. Jedinica je možda brojala desetak ili petnaest Italijana.'
Italijanski oficir iznenadio se kada mu se jedan od zarobljenika obratio na njegovom jeziku. Niko je italijanski govorio savršeno, zahvaljujući godinama školovanja u Rimu. 'Kasnije su oni sami pričali šta se dogodilo, jer mi nijesmo bili uz njih i niko nije smio da priđe. Oficir je Niku ponudio cigaretu i pitao ga kako zna jezik. Niko mu je objasnio gdje se školovao, šta je završio, gdje je službovao i kako se vratio.' Razgovor se nastavio. Oficir je slušao, dok su ostali uhapšeni sjedjeli oko njih, čekajući odluku o sopstvenim životima.
Komentari
Vrhovni sud dao Trampu zeleno svjetlo za nastavak gradnje dvorane u Bijeloj kući
Vrhovni sud SAD-a omogućio administraciji Donalda Trampa nastavak izgradnje dvorane u Bijeloj kući, obustavljajući raniju presudu nižeg suda.
Povezani članci
Popularno u Politika
- Mandić pozvao funkcionere na sjednicu o budućnosti koalicije ZBCG
- Nimanbegu: Građanski koncept države nikada nije zaživio u punom zamahu
- Osmani: SAD spriječile "mnogo veći napad Srbije" nakon Banjske
- Miloš Medenica optužuje ministra Šaranovića i bezbjednosni sektor
- Zašto suzavac na Trgu nezavisnosti vjerovatno vodi pravo do BIA i Beograda
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.




