Osman Rastoder: Proglašen ratnim zločincem bez dokaza, a ne osuđen
Osman Rastoder, proglašen ratnim zločincem, tvrdi da nema djelo zločina. U razgovoru za Pobjedu iznosi svoj stav o istorijskim dešavanjima u Bihoru tokom Drugog svjetskog rata.
Osman Rastoder je proglašen ratnim zločincem od strane Komisije za utvrđivanje zločina, kojoj je predsjedavao bogoslov i učitelj Jakša Brajović. Naglašavam, proglašen, a ne osuđen i to nakon što je ubijen od strane pripadnika OZNA-e u januaru 1946. godine. Najbitnija stvar je u tome da Osman Rastoder nema djelo zločina. Jer, da ga je imao, valjda bi Jakša Brajović i komisija to upisali u njegov dosje, tvrdi Rastoder.
Istorija Bihora u Drugom svjetskom ratu i danas je prostor oštrih sporova u kojima se arhivska dokumenta, porodično pamćenje i političke interpretacije često sudaraju. Malo je ličnosti koje taj spor simbolizuju snažnije od Osmana Rastodera, vjerskog autoriteta i komandanta lokalnih muslimanskih formacija, za jedne zaštitnika Gornjeg Bihora, za druge kolaboracionistu i ratnog zločinca.
Profesor emeritus Šerbo Rastoder, istoričar koji je istraživao i objavio dokumentaciju o svom rođaku Osmanu Rastoderu, odbacuje jednostavne podjele na heroje i izdajnike. U razgovoru za Pobjedu govori o Bihoru kao zaboravljenoj periferiji Kraljevine Jugoslavije, nejasnim okupacionim granicama, odnosu lokalnog muslimanskog stanovništva prema Italijanima, četnicima i partizanima, saradnji Osmana Rastodera sa okupacionim vlastima, njegovim političkim idejama i spornom nasljeđu.
Rastoder insistira da se sud o tom vremenu mora zasnivati na dokumentima, ali njegove interpretacije, posebno ocjene o karakteru muslimanske milicije, četničkog pokreta i odgovornosti Osmana Rastodera ostaju dio šire istoriografske i političke debate koja traje i osam decenija poslije rata.
POBJEDA: Kako je izgledao politički, nacionalni i ekonomski položaj Bihora uoči Drugog svjetskog rata i koliko su tadašnje podjele uticale na događaje nakon 1941. godine? Ko je poslije aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije stvarno kontrolisao Bihor i koje su sve domaće i okupacione formacije djelovale na tom prostoru?
RASTODER: Bihor je, poput drugih sličnih krajeva u Kraljevini Jugoslaviji, bio kulturna, ekonomska i politička periferija. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije našao se na prostoru okupacionih zona Italije, Njemačke i takozvane Velike Albanije. Granice okupacionih zona, nikada do kraja definisane, već samo načelno i okvirno markirane, dodatno su usložile poziciju Bihora, koji se između različitih okupatora našao ni na nebu ni na zemlji.
Nenaoružan i sam sebi ostavljen narod od okupatora je tražio zaštitu, a često i pomoć da preživi. Od ljeta 1941. ta pozicija dodatno se usložila. Nakon ustanka koji su predvodili komunisti, čiji je uticaj na ovom području bio gotovo neprimjetan, s obzirom na to da nekoliko komunista i simpatizera nijesu imali veće uporište u narodu, došlo se u situaciju da stanovništvo, uglavnom sve do kapitulacije Italije 1943. godine, nije razlikovalo četnike i partizane.
Takva pozicija primorala ih je da se samoorganizuju i pokušaju da spasu sebe i svoje porodice od uništenja.
POBJEDA: Da li su se stanovnici Bihora priključivali različitim formacijama iz političkih uvjerenja ili prvenstveno radi zaštite porodica i sela?
RASTODER: Teško je govoriti o bilo kakvim političkim uvjerenjima u takvim uslovima. Nešto komunista, među kojima su bili i bivši đaci medrese u Skoplju, djelovalo je u ilegali, ali su zbog svog izraženog ateizma uglavnom bili neprihvatljivi za veći dio stanovništva. S druge strane, partizanski napad na Petnjicu već 1941. godine bio je usmjeren protiv italijanskog okupatora i njihovih saradnika, odnosno domicilnog stanovništva, bez ikakve prethodne ideološke i političke pripreme stanovništva o ciljevima i karakteru pokreta. To je dodatno stvorilo konfuziju u narodu koji nije razlikovao partizane i četnike.
POBJEDA: Ko je bio Osman Rastoder prije rata i kako je od vjerskog službenika postao komandant muslimanske milicije u Gornjem Bihoru?
RASTODER: Osman Rastoder bio je čovjek sa 16 godina škole, osoba koja je govorila više jezika i vjerski službenik neupitnog autoriteta, koji je „prirodno“ stao na čelo naroda u borbi za opstanak. U svakom slučaju, bio je najobrazovaniji čovjek u narodu, sa svim vrlinama i manama gorštaka i seljaka tih krajeva.
POBJEDA: Koliko je muslimanska milicija bila oblik lokalne samoodbrane, a koliko dio vojnog i upravnog sistema italijanskih, a kasnije njemačkih okupacionih vlasti?
RASTODER: Suština ovog pitanja je ključ za razumijevanje problema. Muslimanska milicija - naziv koji je, po mom mišljenju, naknadno domišljen, jer kao takav do 1943. godine, barem u dokumentima, ne postoji - bila je skupina samoorganizovanih seljaka bez ideologije. Oni nemaju program, ili ga barem niko do danas nije pronašao. Nemaju vojno ustrojenu hijerarhiju, zbog čega se i prepoznaju po lokalnim komandantima: Osmanu Rastoderu, Sulejmanu Pačarizu, Hasanu Zvizdiću, Vehbu Bučanu, Ćazimu Sijariću i drugima. Nemaju ni logistiku, odnosno vlast koja stoji iza njih. Zbog toga je, po meni, potpuno neosnovano upoređivati ih sa četničkim i partizanskim pokretima, koji sve to imaju.
Primarno su antifašisti, jer se dominantno bore protiv četnika, koji su ideološki, vojno i politički par excellence fašistički pokret, ali su istovremeno i antikomunisti, iako je znatan dio njih kasnije prešao u partizane.
To je u konačnom, naročito nakon amnestije četnika u avgustu 1944. godine, dovelo do toga da nakon rata njihove „grijehe“ presuđuju četnici masovno konvertovani u partizane onda kada je postalo jasno da gube rat i kada su, nakon amnestije, masovno prišli partizanima.
Tako se dogodilo da na kraju rata u ideološkim projekcijama dobiju atribut „negativaca“, ali istovremeno i atribut branitelja naroda u njegovoj svijesti. Opšte mišljenje, prema kojem je Donji Bihor poklan, popaljen i razoren januara 1943. godine upravo zato što se nije organizovano branio, daje u cjelosti za pravo onima koji tvrde da bi i Gornji Bihor doživio istu sudbinu da nije ustao u odbranu i oslobodio se iluzije: „Nas neće, jer nikome ništa nijesmo učinili“.
POBJEDA: Da li je saradnja Osmana Rastodera sa Italijanima i Njemcima istorijski nesporna i šta o njenoj vojnoj, političkoj i logističkoj prirodi govore dokumenti?
RASTODER: Saradnja sa Italijanima nije sporna. Oružje i hranu nijesu mogli očekivati niti od partizana niti od četnika, a narod je morao preživjeti. Služili su kao straža zadužena za red i mir. Odbili su svaku ponudu okupatora da se zajedno s njima bore protiv partizana, kao i ponudu za bilo kakvu saradnju sa četnicima u tom smislu.
Osman Rastoder nije mogao, čak i da je htio, sarađivati sa Njemcima jer od septembra 1943. godine, odnosno od kapitulacije Italije, više nije bio komandant, a iz njegovih formacija bile su izbačene sve njegove pristalice, takozvani „osmanovci“. Prema nekim izvorima, smijenjen je „pučem“, uz pomoć italijanskog okupatora, a na njegovo mjesto doveden je Đule Agović.
U svakom slučaju, od septembra 1943. Osman Rastoder je „usamljenik“ koji bježi prema Rožajama i Peći, da bi se u Bihor vratio u novembru 1945. godine, a OZNA ga likvidirala u januaru 1946.
POBJEDA: Da li je Osman Rastoder zagovarao priključenje Bihora ili dijela Sandžaka takozvanoj Velikoj Albaniji i na kojim se izvorima ta tvrdnja zasniva?
RASTODER: Prema izvorima koje su predstavile albanske kolege, koristeći tamošnje arhive, nesumnjivo jeste. Koliko je to u konkretnim okolnostima bilo opravdano ili neopravdano, o tome možemo raspravljati danima. Jedno je sigurno: na području takozvane „Velike Albanije“ nema pogroma i zločina nad Bošnjacima. Naprotiv, pomoć sa tog prostora u odbrani Novog Pazara i Rožaja, odnosno Kacubera, bila je presudna da do toga ne dođe.
Sviđalo se to nekome ili ne, to su činjenice koje ne smijemo zanemariti. I da bude lakše „guslarima“ - jednu veliku grupaciju četnika dugo je na području sjeverne Albanije skrivao bajraktar Prenk Cali, najbolji prijatelj Pavla Đurišića, u čijoj su kuli u Vrmoši zimovali vasojevićki četnici.
Pavle Đurišić u jednom izvještaju kaže: „Vojvoda Prenk Cali u ovom pogledu je redak primer, koji ne samo da pomaže naš pokret prijateljskim primanjem našeg ljudstva, nego je sa izvesnim brojem svojih vojnika učestvovao u našoj borbi ka Andrijevici. Spreman je da to i ovom prilikom uradi pa i ako mu bude branila vlada u Tirani, ali nažalost ne raspolaže sa dovoljno oružja i municije, a nemoguće mu je izaći u susret u ovom pogledu“. Prema tome, saradnja ideoloških istomišljenika bila je svestrana.
POBJEDA: Zašto je Rastoderova milicija tokom Trinaestojulskog ustanka djelovala protiv ustanika koji su se borili protiv italijanske okupacije?
RASTODER: Ima i takvih tvrdnji, kod dr Radoja Pajovića i drugih, i to nije sporno. Ali suština je u tome da u Bihoru niko nije znao da se priprema neki ustanak, niti koji su njegovi ciljevi. Podsjećam vas da se radilo o opštenarodnom ustanku u kojem su učestvovale i neke buduće četničke glavešine. To što su za Bihorce to bili samo „Vlasi“ može biti čudno jedino onima koji naknadno žele ideologizovati događaje.
Zanimljivo je da se u dosjeu Osmana Rastodera pominje napad na Policu u avgustu 1941. godine i da su žrtve tog sukoba, iako drugi izvori tvrde da je samo jedna kuća spaljena kao reakcija na prethodni napad na Petnjicu, svi do jednog, a bilo ih je trojica, upisani kao „partizani, pripadnici poličke partizanske čete“. Da li su „naknadno“ preimenovani u „partizane“ manje je važno od činjenice da ih oni tada nijesu razlikovali.
POBJEDA: Da li je Rastoder ustanike smatrao prijetnjom muslimanskom stanovništvu ili je njegovo djelovanje bilo posljedica saradnje sa okupatorom i ličnih sukoba?
RASTODER: Jedno je sigurno. Bio je nepomirljivi antikomunista, iako je neke svoje saborce savjetovao da idu u partizane; nepomirljivi antičetnik, kojeg su četnici svrstavali među svoje najveće neprijatelje i kojeg je Pavle Đurišić u pozdravnom govoru Pirciju Biroliju upoređivao sa Krstom Popovićem; nikada pouzdan saradnik italijanskog okupatora, koji je pomogao Đulu Agoviću da ga smijeni; očigledno vjerski fanatizovan i težak svima za saradnju, jer je odbijao ponude različitih strana.
Komentari
Beskućnik pred vratima sopstvene ambasade: Knežević u Vašingtonu
Milan Knežević tokom posjete Vašingtonu postao je 'diplomatski beskućnik', dok je ambasador Jovan Mirković ostao nedostupan. Ova situacija otkriva ozbiljne probleme u crnogorskoj diplomatiji.

Povezani članci
Popularno u Politika
- Mandić pozvao funkcionere na sjednicu o budućnosti koalicije ZBCG
- Nimanbegu: Građanski koncept države nikada nije zaživio u punom zamahu
- Osmani: SAD spriječile "mnogo veći napad Srbije" nakon Banjske
- Miloš Medenica optužuje ministra Šaranovića i bezbjednosni sektor
- Zašto suzavac na Trgu nezavisnosti vjerovatno vodi pravo do BIA i Beograda
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.






