Milenko Jovanov prebrojava direktore po naciji: Prijetnja reciprocitetom Crnogorcima

Milenko Jovanov iz SNS-a povezao je slučaj Dejana Ljevnaića s kolektivnom odgovornošću, tražeći reciprocitet prema Crnogorcima u Srbiji. Njegove tvrdnje otvaraju pitanja o nacionalnom identitetu i pravu na rad.

1

Jedan slučaj u Tivtu šef poslaničkog kluba SNS-a pretvorio je u pitanje kolektivne odgovornosti. Problem je, međutim, mnogo dublji: Jovanov očigledno poistovjećuje državljanstvo, nacionalno izjašnjavanje i porijeklo, pa bi zbog slučaja jednog čovjeka „reciprocitet“ primjenjivao prema čitavoj nacionalnoj zajednici.

Izjava šefa poslaničkog kluba Srpske napredne stranke Milenka Jovanova da bi, zbog slučaja Dejana Ljevnaića u Crnoj Gori, trebalo uvesti neku vrstu reciprociteta prema Crnogorcima u Srbiji mnogo je ozbiljnija nego što na prvi pogled izgleda. „Ako Srbin ne može da bude direktor u Crnoj Gori, onda ni Crnogorci ne mogu da budu direktori u Srbiji“, napisao je Jovanov, dodajući da „nije siguran da će biti na dobitku“.

Izjava je objavljena povodom slučaja Ljevnaića, nakon pretresa njegovog stana u Tivtu i prestanka njegovog angažmana u Luštica Bayu. Problem sa Jovanovljevom tezom počinje već u prvoj rečenici. Ko je, naime, donio odluku da Srbin ne može biti direktor u Crnoj Gori? Takva odluka ne postoji. Postoji konkretan slučaj Dejana Ljevnaića, njegova verzija događaja prema kojoj je izložen pritiscima zato što je Srbin, policijski pretres sproveden po sudskoj naredbi i odluka privatne kompanije o njegovom angažmanu.

Sam Ljevnaić tvrdi da je riječ o progonu zbog njegove nacionalnosti, ali ta tvrdnja sama po sebi ne može postati dokaz da je u Crnoj Gori Srbima zabranjeno da budu direktori. Jovanov, međutim, iz individualnog slučaja izvodi princip kolektivne odmazde. Ako se jednom Srbinu u Crnoj Gori, prema njegovom tumačenju, dogodila nepravda, odgovor bi trebalo da bude da se Crnogorcima u Srbiji ograniči pravo da budu direktori. To nije reciprocitet. To je prebrojavanje ljudi po nacionalnosti.

A kada se već govori o Crnogorcima u Srbiji, brojke su veoma ilustrativne. Prema posljednjem popisu stanovništva Srbije iz 2022. godine, samo 20.238 građana izjasnilo se kao Crnogorci. To je zvaničan podatak Republičkog zavoda za statistiku Srbije. Na popisu 2011. bilo ih je 38.527. A 1991. godine, na teritoriji Srbije uporedivoj sa današnjim obuhvatom popisa bez Kosova, kao Crnogorci se izjašnjavalo 118.934 ljudi. Dakle, za nešto više od tri decenije broj stanovnika Srbije koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci smanjen je za gotovo 83 odsto, sa skoro 119.000 na nešto više od 20.000.

To je podatak koji Jovanovljevoj poruci daje dodatnu težinu. Jer, ako bi se njegov „reciprocitet“ zaista primjenjivao, ko bi određivao ko je Crnogorac? Da li bi se gledalo šta je neko napisao na popisu? Gdje je rođen? Gdje su mu rođeni roditelji ili đedovi? Da li bi neko ko vodi porijeklo iz Nikšića, Cetinja, Podgorice, Berana ili Pljevalja, ali se danas izjašnjava kao Srbin, bio Crnogorac ili Srbin za potrebe Jovanovljevog „reciprociteta“?

Upravo tu njegova izjava pokazuje svu svoju apsurdnost. Porijeklo iz Crne Gore i nacionalno izjašnjavanje kao Crnogorac nijesu ista stvar. U Srbiji živi veliki broj ljudi čije su porodične veze sa Crnom Gorom nesporne, ali se oni na popisu mogu izjašnjavati kao Srbi ili na neki drugi način.

Popis nacionalne pripadnosti mjeri kako se građanin slobodno izjasnio, a ne njegovo porodično stablo. Zato je pad sa 118.934 Crnogorca 1991. na 20.238 tri decenije kasnije mnogo više od statističke zanimljivosti. On pokazuje koliko je pogrešno cijelu populaciju ljudi crnogorskog porijekla u Srbiji poistovjećivati sa relativno malom zajednicom koja se danas nacionalno izjašnjava kao crnogorska.

I zato bi bilo zanimljivo čuti Jovanova kako zamišlja sopstvenu ideju u praksi. Da li bi u Srbiji pred konkurse za direktore trebalo uvesti pitanje nacionalnosti? Da li bi kandidat morao da donese dokaz da nije Crnogorac? Ili bi se pregledali popisi stanovništva i porodično porijeklo? Naravno da zvuči groteskno. Upravo zato što i jeste.

U modernoj državi funkcija direktora ne bi smjela da pripada ni Srbinu ni Crnogorcu zato što je Srbin ili Crnogorac, niti bi mu zbog toga smjela biti uskraćena. O nečijem radu treba da odlučuju stručnost, zakon, ugovor, rezultati i eventualna odgovornost, a ne nacionalni bilans dvije države.

Posebno je opasno što ovakva poruka dolazi od šefa poslaničkog kluba najmoćnije stranke u Srbiji. Ona slučaj jednog čovjeka pretvara u poruku čitavoj nacionalnoj zajednici: ako procijenimo da je „našem“ čovjeku učinjena nepravda u vašoj državi, onda ćemo tražiti nekoga od „vaših“ kod nas da mu uzvratimo. Takva logika nema kraja. Danas su direktori, sjutra mogu biti profesori, ljekari, sportisti ili državni službenici.

A između Srbije i Crne Gore, država čije su porodice, rodbinske veze i migracije toliko isprepletane, pokušaj uspostavljanja etničkog reciprociteta bio bi ne samo politički opasan nego i gotovo neizvodljiv. Možda zato Jovanov prije nego što ponovo zaprijeti Crnogorcima u Srbiji treba da pogleda upravo srpski popis stanovništva. Tamo bi vidio da ih je ostalo nešto više od 20 hiljada. A zatim bi mogao da postavi mnogo važnije pitanje: kako je od gotovo 119 hiljada deklarisanih Crnogoraca iz 1991. za tri decenije ostala tek šestina tog broja? To bi već bila tema vrijedna ozbiljne političke rasprave. Mnogo ozbiljnije od prijetnje da će se građani Srbije prebrojavati po nacionalnosti kako bi platili račun za događaj sa kojim nemaju baš nikakve veze.

Komentari

Pročitaj još

Od Belvedera do Fundine: Test autonomne srpske politike u Crnoj Gori

Sukob između Andrije Mandića i Aleksandra Vučića postaje test za formiranje autonomne srpske politike u Crnoj Gori. Ovaj proces bi mogao značajno uticati na političku budućnost regiona.

Od Belvedera do Fundine: Test autonomne srpske politike u Crnoj Gori

Povezani članci

Svidjela ti se ova vijest?

Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.

Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.