Ruska politika prema Crnoj Gori i Srbiji: Osvajanje i manipulacija
Od dolaska Vladimira Putina na vlast, Rusija se okrenula obnovi imperijalne politike, posebno prema Crnoj Gori i Srbiji. Moskva koristi situaciju za podršku srpskom nacionalizmu i protivljenje nezavisnosti Crne Gore.
Od kada je navodnom izbornom inscenacijom 2000. godine Vladimir Putin stigao na predsedničku vlast u Kremlju, Rusija se okrenula protiv Gorbačova i Jeljcina u korist obnove imperijalne politike nestalih careva i boljševičkog osvajanja neruskih naroda u ime proleterskog jedinstva. Putina su optužili novinari Aleksandar Litvinenko i Ana Politkovska za tajno podmetanje mina u zgrade u nekoliko ruskih gradova kada je poginulo na stotine građana. Tadašnjim oštrim „odgovorom“ - tada, premijera Putina, na navodni bombaški teror Čečena, on je stekao dovoljnu izbornu popularnost za izbor za predsednika Rusije i za rat u Čečeniji.
Oba sumnjičava novinara su ubijena. Ruski parlament Duma je odbio pokušaje poslanika Jurija Ščekoščikina da otvori parlamentarnu istragu o autentičnosti „terora“. Nesretno se završio i njegov drugi pokušaj ispitivanja navodnog čečenskog terora: potpredsednik Dume, stari sovjetski disident Sergej Kovaljev je osnovao nezavisnu komisiju za tu svrhu, ali nije od države mogao dobiti nikakvu informaciju. Grobna tišina. Njegova dva člana tima su ubijena, Sergej Jušenkov i pomenuti Ščekoščikin.
Stara carsko-boljševička politika je sa Gorbačovim i Jeljcinom od 1985. do 1999/2000. godine napuštena – odbacili su je. Sa Putinom, ona se do danas obnavlja sa pokušajem povratka Moskve na protestantski Baltik, u rusifikovane azijske islamske zemlje, u stare hrišćanske države poput Jermenije i Gruzije, potom slovenske i neslovenske države u istočnoj Evropi, zatim sa agresijom na odbeglu Ukrajinu - i podrivanjem političke stabilnosti u Crnoj Gori i Srbiji.
Jedini je uspeh Putin postigao ratnim savezom sa Lukašenkovom Belorusijom, što Moskvu i Minsk zajedno košta evro-američke izolacije. Nesumnjivu rusofiliju u Crnoj Gori i Srbiji Moskva koristi tako što obe zemlje gura protiv NATO-a i Evropske unije. A Srbiju gura protiv crnogorske nezavisnosti i samostalne podgoričke kontrole svoje jadranske obale. I u obe zemlje špijunskom mrežom i propagandom podržava srpski nacionalizam sa različitim ciljevima.
U Srbiji podržava svaki napad Beograda na Hrvatsku, na Bosnu i Hercegovinu – preko Banjaluke, na Makedoniju – preko ostatka Crkve, a na Crnu Goru preko tamošnje srpske iredente i rusofilstva Crnogoraca, kao i imperijalne beogradske Crkve. Na Kosovu se drugačije ponaša - ona tamo podržava politiku skrivene kapitulacije Beograda lažnom nacionalističkom odbranom ove teritorije – baš zato što Rusija nije ni bila 1999. godine protiv napada NATO snaga na Beograd. A bila je i protiv opstanka Miloševića na vlasti 5. oktobra, 2000. godine.
Secesija Kosova 2008. godine dobro dođe sada drugačijoj Moskvi za njenu osvajačku politiku u susedstvima. Putinova Rusija koristi zapadno priznavanje nezavisnosti Kosova kao opravdanje da i ona uzme svoje „odbegle“ države, poput Ukrajine, makar samo Krima, makar i samo Donbasa. Misle velikorusi da, ako je Zapad priznao otcepljenje Kosova, onda će on priznati i prorusko „referendumsko raspoloženje“ za otcepljenje Donbasa, Zaporožja, Hersona i Krima od Ukrajine pod puškama Moskve. Za sada, neće. Takvo priznanje Putinovih osvajanja Rusije se ne događa samo na Zapadu, već se ne događa ni i u Beograda niti u Crnoj Gori.
To zbunjuje Moskvu, mada ona shvata antagonističku poziciju srpskih nacionalista. Beogradska vlada neće javno priznati kosovsku državu iako je raznim pravnim aranžmanima prihvata. Spolja ona viče na Prištinu, a iza leđa narodu sarađuje sa Prištinom. Crna Gora je pod Đukanovićem priznala Kosovo jer je odande povukla sve Crnogorce i više nema obaveze da tamo štiti svoju nacionalnu manjinu. I Podgorica brani svoju secesiju od zajednice sa Srbijom bezuslovnim pristankom Srbije 2006. godine na taj potez iako je Koštuničin dvor pokušao da neuspešnim ubacivanjem beogradskih Crnogoraca u birački spisak Crne Gore torpeduje referendum.
To se dogodilo i u Rusiji sa secesijom neruskih republika za vreme Gorbačova i Jeljcina. To ponavlja i beogradska nova vlada, osobito sa Vučićem posle 2014. godine. Ona u praksi ne prihvata nezavisnu Crnu Goru i uz pomoć Rusije je stalno uznemirava korupcijom, izbornim marifetlucima sa ubačenim kadrovima i neviđenom anticrnogorskom propagandom. Njena glavna nediplomatska poluga za raslojavanje Crnogoraca i Vlade Crne Gore joj je Srpska pravoslavna crkva preko koje može da potkopava Podgoricu bez službenog međunarodnog skandala.
Ruska ambasada u Podgorici je 28. jula, 2026. godine protestovala kod Vlade Crne Gore zbog odluke Podgorice da Rusima zavede vize za svaki pojedinačni pokušaj da se uđe u zemlju od novembra ove godine nadalje. Protest je potom Ambasada objavila na mreži Telegram Pavla Durova za kojim je, inače, Moskva izdala međunarodnu poternicu zbog navodne podrške ukrajinskom terorizmu nad Rusijom. Durov joj je potom pokazao na Maskovoj mreži Iks srednji prst.
Kako to pravda podgorički ruski ambasador u Moskvi? Odluka Vlade Crne Gore je na mestu, ne samo zbog drskog tona ruske ambasade. Vladina odluka je korektna kako zbog formalnih pristupnih obaveza EU tako i zbog solidarnosti sa politikom Unije protiv invazije Moskve na Kijev. Opravdana je i zbog prava Evrope na zaštitu od sabotažnih akata Moskve. Oni su do sada bili upozoravajućeg karaktera – u šta neka ubistva svakako spadaju i u više od toga, ali se mogu razviti u diverzioni akt protiv bezbednosti država Unije.
Rusija je u ratu, nervozna je, ne može nikako da ga završi, množe se žrtve, a pada standard stanovništva i poverenje u Putina. Putin je ličnost posebnog moralnog i psihološkog profila i nisu nezasnovane pretpostavke da bi se mogao upustiti u dalju internacionalizaciju rata. On i sada provokativno šalje ilegalnu azijsku imigraciju na teritorije baltičkih zemalja. Naročito uživa da kinji Estoniju, Litvaniju, Letoniju, Poljsku i Finsku.
Putin nije ličnost za Dostojevskog, jer da jeste, on bi prihvatio svoju „navodnu“ majku Veru Putinovu. Oprostio bi joj što ga je sirota i tučena dala baki i deki. Bacio bi se na njen grob da mu oprosti mržnju. Hrišćanin pokajnik i moralni mučenik bi to učinio umesto osvetničkog samoljubivog kraljevskog trijumfalizma.
Ruska ambasada u Crnoj Gori se nije osvrnula na odluku moskovske Dume od 21. jula, 2026.godine, samo sedam dana pre ambasadorskog upozorenja Vladi Crne Gore o štetnosti „spoljnopolitičkog kursa od stranog uticaja“ na njene odluke, da je od sada zakonom zabranjeno migrantima sa kriminalnim dosijeom i migrantima bez dokaza o nekažnjavanju da dobiju ulazne vize na teritoriju Ruske Federacije. Migranti obično ne nose takva uverenja sa sobom.
Ne verujem da crnogorska vlada namerava da dopuni svoju odluku o vizama Rusima moskovskim „viznim rešenjem“ i zatraži od svakog Rusa na granici da podnese dokaz da nije krivično gonjen i kažnjavan. Možda Crna Gora, navodno, nije morala da zavede oštru viznu meru – jer Francuska, Italija i Španija odobravaju Rusima višeulazne vize gde onda Rusi mogu slobodno da idu po celom Šengenu, ali većina drugih zemalja se buni protiv toga. Nisu neke od njih mnogo manje turističke – recimo Grčka.
Vladi Crne Gore se nema ništa prigovoriti što će novom viznom politikom obuzdati kupovinu nekretnina i posredno naseljavanje Rusa na svojoj teritoriji. Nisu Rusi neprijatelji Crne Gore, već je to Putinova vlada koja želi da preko Srbije i ruske populacije u Crnoj Gori osigura Jadran za svoje mediteranske planove. I da odmah shvatimo, kada je u pitanju kupovina nekretnina za strance, Crna Gora ne bi mogla da se upusti u rešenje koje važi za finska apsolutno autonomna Alandska ostrva na kojima žive Šveđani, po odluci Lige naroda iz 1921. godine.
Tamo je potom od 1991. godine svim strancima, i ne samo Rusima, zabranjeno da kupuju zemlju i kuće i doseljavaju se. Osim toga, ta su ostrva i potpuno demilitarizovana, i tamo Finska ni ne sme da drži vojsku. Niko ne sme. Tako se ni Šveđani ni Rusi ne bi nastavili svađati oko toga čija su ta ostrva, kao što su se raspravljali u krvi tokom 19. veka sve dok ih Rusi nisu izgubili 1918. godine.
Alandsko rešenje bi bilo neprihvatljivo za bezbednost Crne Gore koja je u NATO-u i mora biti naoružana, i, osim toga, ona ne bi mogla da jedino Rusima zabrani naseljavanje u zemlji a drugima, ne samo iz Unije, da to dozvoli. Ali je to rešenje i te kako moglo biti prihvaćeno u srpskoj Kninskoj krajini u Hrvatskoj. Istorijski su Krajišnici pogrešili što ga nisu prihvatili. Kada su planom Z4 Rusija, SAD i Evropska unija 1995. godine predložile „alandsko rešenje“ srpskim ustanicima iz kninskog zagorja, oni su ga odbili iako bi njime dobili državu u državi pod međunarodnim vojnim protektoratom, sa svojim zakonima, sa imunitetom na hrvatske zakone, sa svojom policijom, sa svojim novcem i centralnom bankom. Imali bi suverenu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. To, recimo, danas u celosti nema ni Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Krajišnici su odbili Ruse, koji su ih iskreno hteli održati na svojoj teritoriji a ne da ih guraju u dalje sukobe kao što to Moskva danas čini.
Tužman je bio prisebniji i pristao je na plan Z4, a potom, zbog greške Kninjana, dobio je Krajinu za 24 časa. Nije tu kraj. Beogradski „alandski predlog“ za Srbe na Kosovu su EU i SAD odbile 2007. godine. Nisu verovale u demilitarizaciju ni Albanaca niti Srba na Kosmetu i mogućnost odvojenih enklava. Srbija je ukinula Kosmetu autonomiju 1989/1991. godine i digla Albance na oružje i pokazala da ona sama ne veruje u međunacionalnu solidarnost na Kosmetu i da neće razoružati Srbe. Dačić-Vučićev briselski predlog o Zajednici srpskih opština na Kosovu iz 2013. godine je samo degradirani plan.
Komentari
Italija i Španija uvele međusobne kontrole zbog migranata
Italijanski ministar spoljnih poslova Antonio Tajani najavio je obnovu primjene Šengenskog sporazuma sa Španijom poslije opasnosti od novog priliva migranata iz Afrike.
Povezani članci
Popularno u Politika
- Mandić pozvao funkcionere na sjednicu o budućnosti koalicije ZBCG
- Nimanbegu: Građanski koncept države nikada nije zaživio u punom zamahu
- Osmani: SAD spriječile "mnogo veći napad Srbije" nakon Banjske
- Miloš Medenica optužuje ministra Šaranovića i bezbjednosni sektor
- Zašto suzavac na Trgu nezavisnosti vjerovatno vodi pravo do BIA i Beograda
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.






