Je li Oluja zločin? - Razmatranje komemoracija i žrtava

U analizi o vojno-redarstvenoj akciji Oluja, ističe se važnost empatije prema svim žrtvama i potreba za dijalogom. Postavlja se pitanje prava Srba i Hrvata na svoje žrtve.

4
Je li Oluja zločin? - Razmatranje komemoracija i žrtava

Prije sada već dosta godina, tadašnji dubrovački, a danas riječki nadbiskup, povodom godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja, rekao je: „Mi slavimo, a oni komemoriraju. Kad bismo stvar gledali iz njihovog ugla, a oni iz našeg, bili bismo trjezniji i sposobniji za dijalog.“ Lider hrvatskih Srba Milorad Pupovac jednom je rekao nešto jednako važno – da se danas često ne komemorira zbog žrtava, nego kao da komemoracije služe kao produžetak sukoba, kao nastavak rata drugim sredstvima.

Prije dosta godina sam i ja, ni manje ni više nego u Danu, napisao kolumnu u kojoj sam pokušao da objasnim zašto smatram da Oluja sama po sebi nije zločin, ali da su se tokom nje nesumnjivo dogodili zločini i da su neke od njih počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga, kao i raznih paravojnih formacija. Juče sam gledao snimak oca iz kolone srpskih izbjeglica koji priča kako je u jednom avionskom napadu izgubio dva sina, od deset i sedam godina, majku i brata. Kome nije žao te đece i tih ljudi, taj nije čovjek.

Ko i dalje vjeruje da su se devedesetih na jednoj strani našli anđeli, a na drugoj đavoli, taj ne razumije ni rat ni ljude. U ratovima nema anđela i đavola. Ima ljudi i ima zločinaca. Ali poenta cijele priče oko Oluje nije u tome. Imaju li Srbi pravo na svoje žrtve? Naravno da imaju. Imaju li Hrvati pravo na svoje žrtve? E, to je već mnogo teže pitanje za mnoge u Srbiji i Crnoj Gori.

Na početku rata Srbija, zajedno sa Crnom Gorom, naslijedila je gotovo kompletnu vojnu silu nekadašnje JNA. Nasuprot sebi imala je slabo naoružane Slovence, Hrvate, Bošnjake i kasnije Albance, koji više nijesu željeli da žive u Jugoslaviji. U jednom trenutku JNA je svoju ogromnu vojnu moć stavila u službu projekta Velike Srbije. Od Hrvata su etnički očišćeni Vukovar, Pakrac, Borovo Selo, Knin, Benkovac, Beli Manastir, Vrginmost, Glina, Gračac, Vojnić i brojna druga mjesta. Kasnije su od Bošnjaka etnički očišćeni Zvornik, Prijedor, Foča i mnogi drugi gradovi.

Istovremeno je međunarodnim embargom Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo zabranjeno da se naoružavaju. Formalno je embargo važio za sve, ali jedna strana je već raspolagala gotovo kompletnim arsenalom JNA. Naši vojnici učestvovali su u razaranju Vukovara, Dubrovnika i opsadi Sarajeva. Kasnije su se i Hrvati i Bošnjaci postepeno naoružali. Dijelom uz pomoć saveznika, dijelom i kroz kanale koji su vodili čak i iz Beograda. Ali to je već druga priča.

Na kraju su Hrvati krenuli u protivofanzivu i u izuzetno kratkom roku slomili otpor u najvećem dijelu tadašnje Republike Srpske Krajine. Kažem u najvećem dijelu, jer su Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem vratili tek 1998. godine mirnom reintegracijom. Tamo nije bilo masovnog egzodusa kakav je uslijedio u Dalmaciji, na Kordunu i Baniji/Banovini. Hrvatska je imala pravo da se brani i da oslobodi svoju međunarodno priznatu teritoriju. To je učinila u avgustu 1995. godine. Posljedica je bio egzodus ogromnog broja Srba, koje su na kraju ostavili i njihovi krajinski lideri i vlast u Beogradu, ista ona vlast koja ih je nekoliko godina ranije podsticala na pobunu.

U literaturi o etničkim sukobima često se govori o sigurnosnoj dilemi. U trenucima raspada države etničke zajednice počinju jedna drugu da doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju. Tamo gdje postoji istorija međusobnog nasilja, svaka grupa očekuje da će ona druga kad-tad krenuti protiv nje. Srpske snage, ohrabrene Miloševićevom politikom i naoružane do zuba od strane JNA, krenule su u preventivna etnička čišćenja. Na kraju su i sami Srbi postali žrtve etničkog čišćenja – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Ovdje nije pitanje ko je više, a ko manje propatio. Stradanja je bilo na svim stranama. Ali ne treba smetnuti s uma ko je otvorio Pandorinu kutiju krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Tu kutiju otvorio je vrh tadašnje srpske političke, intelektualne i crkvene elite, baš kao što su neku drugu Pandorinu kutiju otvorile nečije druge elite 1941. godine. Pa njihovih ljudi više nema ni u Poljskoj, ni u Vojvodini, ni u Istri i Dalmaciji.

Važno je imati empatiju prema svakoj žrtvi. Zato treba imati razumijevanje za one koji danas komemoriraju. Ali empatija ne može biti zamjena za istorijsku odgovornost. Bez toga nema ni iskrenog sjećanja, ni pomirenja.

Komentari

Pročitaj još

Politika kasabe: Ulcinj kao nacionalni posjed ili građanska država?

Izjava Nika Đeljošaja da je Ulcinj albanski grad izaziva zabrinutost zbog opasnosti od etničke podjele. Autor ukazuje na značaj građanske Crne Gore nasuprot nacionalizmu.

Politika kasabe: Ulcinj kao nacionalni posjed ili građanska država?

Povezani članci

Svidjela ti se ova vijest?

Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.

Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.