Evropa se suočava sa izazovima bez SAD: potreba za sopstvenim odbrambenim strategijama

Evropa se suočava egzistencijalnim izazovima u odbrani od Rusije bez podrške SAD. Potrebno je razviti sopstvene odbrambene strategije i jačati NATO.

0
Evropa se suočava sa izazovima bez SAD: potreba za sopstvenim odbrambenim strategijama

Kako Evropa može da se odbrani od Rusije bez Sjedinjenih Američkih Država, ili uz njihovo znatno manje prisustvo? Ovo pitanje sažima egzistencijalni izazov sa kojim se kontinent sada suočava. Ruske imperijalne ambicije počinju od Ukrajine, ali se tu ne završavaju. Hibridni napadi Moskve, političko miješanje u korist partija naklonjenih Rusiji i njeno vojno pokazivanje sile – uključujući i vježbu bojevog gađanja ruskog ratnog broda na samo 45 milja od obale Velike Britanije – svi ukazuju u istom pravcu.

Kinetički rat, odnosno direktan oružani sukob radi odbrane od Rusije u narednim mjesecima ili godinama, ne može se isključiti. Zbog toga evropski odbrambeni budžeti rastu širom kontinenta, posebno u državama bližim liniji fronta. Potrošnja za odbranu ubrzana je otkako se Donald Tramp vratio u Bijelu kuću. To je manje posljedica Trampovih prozivki i uvreda – koje sada upućuje čak i liderima evropske krajnje desnice poput Đorđe Meloni – a više činjenice da Evropljani postaju svjesni realnosti da ih, u slučaju rata protiv Rusije, SAD možda neće podržati.

Iako bi američki nuklearni kišobran mogao ostati na snazi – mada je Francuska pokrenula inicijativu za evropeizaciju svog nuklearnog odvraćanja u slučaju da to ne bude tako – evropske vlade i institucije suočavaju se sa mogućnošću da će možda morati da se bore protiv Rusije bez podrške konvencionalnih američkih snaga ili uz njihovo znatno manje angažovanje. To objašnjava pojavu onoga što se nezvanično naziva NATO 3.0. Na samitu NATO-a u Ankari prije nekoliko nedjelja, ova inicijativa je pompezno predstavljena – djelomično kako bi se umirio Tramp, a djelomično kako bi se Vladimir Putin poslao signal da, čak i ako SAD zauzmu sporednu ulogu, evropeizovani NATO ostaje vjerodostojan.

Slogan koji koriste njegovi zagovornici, „Jača Evropa u jačem NATO-u“, ipak dovodi u zabludu. Da, Evropljani će postati vojno snažniji, ali kako se SAD djelimično povlači, NATO u cjelini će oslabiti. Rad na evropeizaciji NATO-a i dalje ima smisla: čak i ako savez oslabi u apsolutnom smislu, mogao bi ostati dovoljno snažan da se suprotstavi Rusiji koja širi svoj uticaj. Ali upravo zbog toga moramo biti oprezni i istovremeno raditi na alternativama.

Zamislimo najgori scenario u kojem Rusija u narednim mjesecima ili godinama napadne neku evropsku članicu NATO-a. Evropski saveznici te zemlje u NATO-u vjerovatno bi pritekli u pomoć. Istočnoevropske i sjevernoevropske države, naravno, stale bi jedna uz drugu. Čak je i Njemačka, može se tvrditi, napravila kulturni i psihološki iskorak prihvatajući mogućnost da će njene trupe možda ponovo morati da ratuju protiv Rusa. Njeni planovi da trajno rasporedi brigadu od 5.000 vojnika u Litvaniji predstavljaju signal u tom pravcu.

Ako bi Njemačka reagovala, Francuska i Velika Britanija bi se vrlo vjerovatno uključile. A ako bi te ključne zemlje intervenisale, slijedile bi ih Italija i Španija. Dobra vijest je da bi Evropljani vjerovatno ostali ujedinjeni. Loša vijest je da SAD možda ne bi odgovorile na poziv da brane Evropu – a to bi zauzvrat odmah slomilo NATO. Osnovno obećanje osnivačkog ugovora saveza, član 5, kaže da je napad na jednu članicu NATO-a napad na sve.

Priroda raskola bila bi ista bilo da bi došlo do formalnog aktiviranja člana 5 na koje SAD ne bi odgovorele, bilo da član 5 nikada ne bi bio aktiviran upravo zbog očekivanja takvog ishoda. Drugi, manje katastrofalan scenario jeste onaj u kojem nema ruske provokacije, NATO 3.0 ozbiljno napreduje i za nekoliko godina savez izgleda potpuno drugačije nego danas, pri čemu Evropljani – zajedno sa Turskom i Kanadom – preuzimaju najveći dio tereta. Ali ako saveznici koji nijesu SAD preuzmu najveći dio odgovornosti, tražiće i najveći dio prava. Evropska tržišta odbrane postala bi manje otvorena za američke kompanije, a prioriteti NATO-a počeli bi da odražavaju evropske interese.

Evropljani sigurno ne bi bili zadovoljni da SAD neograničeno donose ključne odluke dok oni samo izvršavaju naređenja. Međutim, teško je zamisliti bilo koju američku administraciju, a naročito onu na čijem je čelu Tramp, kako se dobrovoljno odriče tih prava i koristi. Od osnivanja 1949. godine, NATO je organizovan oko američkih sposobnosti, tehnologija i strateške kulture. Evropljani su integrisani u američku komandnu strukturu i usvojili su američki način ratovanja. Oni nemaju kapacitete, ljudstvo i komandne strukture kojima raspolažu SAD.

Kada bi u bliskoj budućnosti morali da se suoče sa oružanom agresijom, ne bi mogli da ponove NATO model. Na ovaj ili onaj način razvili bi alternative – ali dok su SAD i dalje formalno članica NATO-a, iako manje posvećena savezu, to ne bi moglo da se dogodi unutar samog saveza. Nijedna od alternativa nije idealna. EU ulaže značajan napor u saradnju odbrambene industrije i čak ima klauzulu o uzajamnoj pomoći ugrađenu u svoje ugovore, ali zbog niza ustavnih i političkih ograničenja ne vjerujem da ona predstavlja održiv put ka odbrani.

To ostavlja takozvane koalicije voljnih – ideju sa problematičnom istorijom koja se sada ponovo oživljava. SAD su ranije predvodile koalicije voljnih kada su željele da zaobiđu formalne multilateralne strukture poput Ujedinjenih nacija. Najpoznatiji primjer je koalicija predvođena SAD koja je 2003. godine izvršila invaziju na Irak, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN i uz otvoreno kršenje međunarodnog prava. Danas su koalicije voljnih formirane oko ključnih bezbjednosnih žarišta – uključujući Ukrajinu, Grenland i Ormuski moreuz.

Kao i ranije, njihovo formiranje pokreće činjenica da se postojeće organizacije – UN, NATO i EU – nijesu pokazale sposobnim da se same efikasno suoče sa tim izazovima. Zanimljivo je da su ovoga puta, umjesto da ih predvode SAD i da služe za zaobilaženje međunarodnog prava, one predvođene Evropom, zaobilaze Vašington i imaju za cilj upravo potvrđivanje zajedničkog evropskog djelovanja u ključnim bezbjednosnim pitanjima u skladu sa međunarodnim pravom.

Međutim, koalicije voljnih su privremene i kratkog daha, bez sistema za političko-strateško donošenje odluka i operativnog lanca komandovanja. Iako se vojske država učesnica sada redovno sastaju kako bi razvile zajedničke planove, ove koalicije i dalje nemaju trajnost potrebnu za sistemsku izgradnju evropskog načina ratovanja, obezbjeđivanje dosljednog poštovanja međunarodnog prava i stvaranje stvarnog osjećaja sigurnosti kod javnosti. Institucionalizacija takvih koalicija na političkom nivou biće ključna. Jedna mogućnost bila bi stvaranje evropskog savjeta za bezbjednost, ideje koja je nastala nakon Bregzita kako bi Velika Britanija ostala uključena u evropske bezbjednosne odluke. Ta ideja sada se ponovo razmatra upravo kako bi se pronašli načini da Evropljani odgovore na bezbjednosne izazove kontinenta.

N ništa od ovoga ne bi trebalo da umanji prioritet evropeizacije NATO-a – ali koalicije voljnih mogle bi biti ključna polisa osiguranja ukoliko NATO 3.0 posustane i propadne.

Komentari

Pročitaj još

Rubio: Postignut napredak u razgovorima o prolazu kroz Ormuz; Teheran: SAD poražene u Trampovom trećem ratu

Predsjednik SAD Donald Tramp izjavio je da su pregovori sa Iranom u toku i da teku brzo. Iz Teherana poručuju da vode pregovore samo sa Omanom o plovidbi kroz Ormuski moreuz.

Rubio: Postignut napredak u razgovorima o prolazu kroz Ormuz; Teheran: SAD poražene u Trampovom trećem ratu

Povezani članci

Svidjela ti se ova vijest?

Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.

Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.